U izdanju “El-Kalema” i Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka prošle je sedmice iz štampe izašla knjiga Poučna kratka istorija autora Rašida Belgradija. Radi se o Belgradijevom dodatku (zeyl) njegovom delu Istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji, publikovanom u Istanbulu 1874. godine na osmanskom jeziku.

Prošlo je stoljeće i po otkako su posljednji muslimani proterani iz Beograda i Kneževine Srbije. Kako piše urednik knjige Poučna kratka istorija Hikmet Karčić u tekstu Posljednji muslimani u Beogradu 1867., te su godine svi osmanski vojnici napustili beogradsku tvrđavu i time je završena jedna istorijska etapa započeta 1862. konferencijom u Kanlıci pokraj Istanbula.

“Jedan incident u Beogradu promeniće istoriju. U poslepodnevnim satima 15. juna 1862. godine, na Čukur-česmi došlo je do svađe i sukoba između osmanskih nizama i nekoliko Srba oko toga ko će prvi natočiti vodu. Prema zvaničnoj srpskoj verziji događaja, jedan srpski šegrt je slučajno razbio testiju osmanskom nizamu, a ovaj je zauzvrat udario i ranio jednog srpskog dečaka. Neredi su eskalirali i počelo je puškaranje između srpske i osmanske policije. Zbog tog sukoba, muslimanski stanovnici Beograda i osmanski vojnici povukli su se u tvrđavu. Muslimanske kuće izvan tvrđave postale su meta pljačke i uništavanja, a muslimani meta srpskih naoružanih grupa koje su krenule u obračun sa svim Turcima. Očigledno je da je incident na Čukur-česmi bio samo povod za konačno rešenje istočnog pitanja u Beogradu”, piše Karčić, ističući da je nepoznat broj pobijenih muslimana u Beogradu, ali je očigledno da je na nekoliko mesta počinjen masakr.

UBIJANJE MUSLIMANA

Srpski istoričar Mihailo S. Petrović piše: “Jedna veća grupa Turaka koja se bila zatvorila u Delijskoj džamiji (iza sadašnje zgrade Akademije nauka) spasila se na intervenciju srpske policije, dok su druge grupe bile lošije sreće. Neki Filip Crnogorac bio se popeo na tursku tekiju koja još postoji na početku Višnjićeve ulice, provalio krov, uskočio unutra i počeo od reda da seče Turke koji su se u onom malom prostoru bili zatvorili. Nijedan mu živ ne bi umakao da se nije umešao upravnik varoša Barlovac i spasio preživele.”

Evropski predstavnici, piše Karčić, smatrali su da ovi događaji zahtevaju sazivanje zasebne konferencije radi uspostavljanja mira i rešavanja sporova. Porta je prihvatila ove zahteve i sazvala konferenciju u Kanlıci kod Istanbula. Zaključci doneseni na ovom zasjedanju objavljeni su u formi protokola koji sadrži 12 članova. Sudbinu muslimana u Beogradu i Srbiji presudno je odredio član 8, koji kaže da “svi muslimanski stanovnici koji žive oko pet utvrđenih tačaka koje ona drži u posedu na osnovu ugovora, i koji su specifikovani u prethodnim članovima, mogu osloboditi svoje imovine i povući sa srpske teritorije što je moguće brže”.

Muslimansko stanovništvo, ističe Karčić, ovu je odluku Porte prihvatilo s razočarenjem, ali se iseljavalo znajući da ostanka na ovoj teritoriji više nema. “Iz Užica i Sokola otišlo je u pravcu Bosne. Muslimani koji su ostali bili su ograničeni i izolovani unutar tvrđava u navedenim gradovima. Međutim, i njihov ostanak i opstanak uskoro je doveden u pitanje. Pet godina nakon Konferencije u Kanlidži poslednji muslimani iz tvrđava napustili su Srbiju. Sultan je carskim ukazom od 10. aprila 1867. upravu nad tvrđavama Beograd, Kladovo, Smederevo i Šabac prepustio knezu Mihajlu. Osmanski komandant tvrđave Ali Riza-paša je 19. aprila 1867. predao ključeve gradova Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova knezu Mihajlu”, piše Karčić. Poslednji osmanski vojnici napustili su beogradsku tvrđavu 1867. godine i tada je ostala samo osmanska zastava. Nakon Berlinskog kongresa 1878, kada je Srbija dobila potpunu nezavisnost, zastava je skinuta.

PREDAJA TVRĐAVA

Jedna od najinteresantnijih ličnosti u Beogradu u ovom periodu jeste Bošnjak Rašid-bej Belgradi. Postoji veoma malo podataka o Rašid-beju. Njegov otac bio je pukovnik (alaybeyi) Smederevskog sandžaka i član poznate Zaimzade porodice u Beogradu. Rašid-bej je živio u Beogradu i radio je kao računovođa i fiskalni direktor u Beogradskom sandžaku. Beogradski muhafiz Mehmed Huršid-paša imenovan je za valiju u Bosni i poveo je Rašid-beja u službu u kojoj je ostao šest godina (1852–1858).

Nakon toga, navodi Karčić, vraća se u Beograd, a potom odlazi u Istanbul, gde učestvuje u Veću za reforme (Meclis-i Tanzimat). Nedugo nakon njegovog povratka u Beograd, desio se incident na Čukur-česmi, 1862. godine, nakon čega s muhadžirima iz Beograda dolazi u Bosnu. U Bosni je radio kao podsekretar za inspekcije tokom misije Ahmet Dževdet-paše (1863/64). Pretpostavlja se da je Rašid-bej napustio Bosnu i odselio u Istanbul 1868. Umro je 1882/83. godine. Njegovo kratko, ali veoma značajno delo Poučna kratka istorija predstavlja prvorazredni izvor za rekonstruiranje posljednjih dana muslimanskog prisustva u Beogradu.

U jednom delu svoje knjige Rašid-bej navodi: “Za manje od deset godina muslimani će biti proterani iz Beograda naglavačke.” Ubrzo se ovo predviđanje obistinilo. Kako piše Karčić, od 1862. godine srpska vlast je radila na tome da osigura stranu podršku za konačno rešenje istočnog pitanja u Srbiji. Nakon što je dobio odgovarajuću podršku, krajem 1866. godine, knez Mihajlo je zatražio od sultana da se Osmanlije u potpunosti isele iz Srbije.

“Porta je prihvatila zahtev Srbije uz uslov da pored srpske zastave ostane i osmanska na tvrđavi. Ovaj simbolični zahtev je prihvaćen i knez je pozvan u Istanbul, gde mu je sultan Abdulaziz predao ferman o odlasku osmanske vojske iz Srbije. Ključevi grada su predati 24. aprila 1867. Predao ih je komandant tvrđave Ali Riza-paša. Odlazak muslimana, odnosno Turaka, značilo je veliku radost za srpsku državu i stanovništvo”, piše Karčić, ističući da su ubrzo nakon odlaska Osmanlija iz Beograda uništeni svi tragovi islama. Sve džamije su srušene, osim jedne – Bajrakli džamije.

O iseljavanju muslimana iz Kneževine Srbije u bosanskoj literaturi postoji veliki broj radova. Naročito se ističu dela istoričara Safeta Bandžovića i Galiba Šljive. Jedna od najinteresantnijih ličnosti iz ovog perioda u Beogradu bio je Rašid-bej Belgradi, rodom iz Bosne. Živeo je u Beogradu i ostavio veoma važan pisani trag o istoriji Srbije.

Dodatak pod naslovom “Poučna kratka historija” opisuje poslednje dane osmanskog prisustva u Beogradu, napuštanje i predaju grada srpskim vlastima. Rukopis ovog dela pronađen je u arhivu “Atatürk” u Istanbulu i sadrži 22 folije, tj. 52 numerirane stranice dimenzija 240 x 140 mm. Zbog značaja ovog dela, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka prošle je godine pokrenuo projekt prevođenja Belgradijevog dela na bosanski i engleski jezik, što je rezultiralo knjigom štampanom prošle sedmice.

Ova bogato opremljena i besprekorno tehnički uređenja knjiga štampana je trojezično: u izvorniku na osmanskom jeziku, te na bosanskom i engleskom. Pritom je vođeno računa da se u prevodu na bosanski i engleski jezik crvenim slovima ispišu delovi koje je i sam Belgradi označavao crvenom bojom, boldirajući pojedine delove teksta. Na kraju knjige u izdanju “El-Kalema” i Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka publikovan je i faksimil Belgradijevog dela, što dodatno povećava vrednost ove knjige


indeksonline.rs/stav.ba