PODGORICA – To da su Crnogorci junaci i veliki borci danas je nadaleko poznato. Jedan od ljudi koji su doprineli širenju ove slike, a dobrim dijelom je i samostalno zacrtali svakako je Aleksandar Lekso Saičić. Njegova hrabrost još za njegovog života bila je legendarna, mačevalačka vještina tolika da je ušla i u narodne pjesme. Ipak, Saičić nije samo legenda! Ovo je istinita priča o tome kako je, u rusko-japanskom ratu porazio do tada, nepobjedivog samuraja.
Aleksandar Lekso Saičić živio je krajem 19. vijeka. Osim što je ostao upamćen kao vješt, okretan i hrabar vojnik, poznat po velikom umijeću rukovanja sabljom, iz njegovog života je zabilježena i nevjerovatna priča o tome kako je jednom, u dvoboju porazio samuraja.
Odakle samuraj u priči o Crnogorcu i gdje su njih dvojica uopšte mogli da se sretnu?
Aleksandar Saičić je na početku svoje karijere bio ađutant vasojevićke brigade. Ipak, Balkan mu je uskoro postao mali. Prvo je otišao u Istanbul, a zatim u Mandžuriju gdje se priključio ruskoj vojsci i dobio čin potporučnika. Tu ga zatiče rusko-japanski r a t 1904. godine.
Priliku da se još jednom dokaže i pokaže Aleksandar Saičić je dobio pred kraj rata u dalekoj Mandžuriji. Tamo ga je sačekala vijest o tome da japanski car traži nekoga ko bi izašao na megdan čuvenom i nepobijeđenom samuraju.
Ruski generali bili su u šoku. Bio je to 20. vijek! Zar je još neko poštovao tu davno zaboravljenu i, smatralo se, prevaziđenu tradiciju? Ipak, odbiti zahtijev značilo bi priznati poraz. A opet, koga poslati u dvoboj protiv iskusnog i u mačevanju sigurno nadmoćnijeg samuraja?
Tako se dogodilo da je komandant ruske vojske tražio dobrovoljca koji bi izašao na crtu japanskom borcu. Aleksandar Lekso Saičić se prijavio među prvima. Dobio je dozvolu i naočigled velikih carskih vojski izašao na bojno polje.
Priče očevidaca kažu da je dvoboj bio silan, a gledati ga skoro nestvarno! Oba borca su munjevito nalijetala jedan na drugoga, dočekivali udarce i naizmjenično odbijali. Borba samuraja i Crnogorca bila je borba dva načina ratovanja, sukob dvije tradicije kakav se danas viđa još samo u istorijskim filmovima.
U jednom trenutku, samuraj je okrznuo lice Aleksandra Saičića. Pomislivši da je Crnogorac gotov, japanski borac je krenuo u otvoren napad. U tom trenutku, Saičić se izmakao, mahnuo sabljom i posjekao samuraja.
Odlazeći sa bojnog polja, Aleksandar Saičić je odao poštu poginulom borcu, poklonivši se tijelu.
Njegovom pobjedom nanijet je veliki moralni poraz japanskoj vojsci koja je megdan napeto posmatrala. Sa druge strane, Saičić je dočekan kao veliki heroj, a u redovima ruske vojske je nastalo opšte slavlje i veselje.
Čestitke na pobjedi Saičiću su stigle od svih ruskih generala, ali i od admirala japanske flote Togoa koji je bio zadivljen vještinom i pokazanim viteštvom crnogorskog junaka.
Sablja kojom je Aleksandar Lekso Saičić savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.
A Saičić?
Poslije rusko-japanskog rata u kome je, ironično, Rusija bila poražena, Aleksandar Lekso Saičić se vratio u rodnu Crnu Goru i u vojnu službu.
Umro je 1911. godine od posledica skoka sa drugog sprata zapaljenog kraljevskog dvora na Cetinju. Priča kaže da je spašavao bogatu riznicu koja se tamo nalazila. Bio je vitez, borac i junak do kraja.
Dnevno.rs
