Psiholozi za Indeksonline o posebnostima ovdašnjih društvenih prilika koji izizivajui određuju ekstremističko ponašanje kod mladih

Loša socio-ekonomska situacija, siromaštvo, nezaposlenost, marginalizacija i diskriminacija u društvu, nerazjašeni unutrašnji konflikti, traume, uglavnom su faktori koji takoreći guraju mlade u ekstremizam. S druge strane, imamo faktore koji predstavljaju obeležja esktremnih skupina i privlače mlade da se angažuju u istim. To može biti osećaj pripadnosti i međusobne podrške, izgledi da se doživi avantura, da se dobije smisao, stekne slava… Međutim, osnovi motivi su, ipak, individualni i mnogobrojni, objašnjava za Indeksonline Dalila Bašić, psihološkinja, potrebu mladih da podlegnu ekstremizmu.

Psilohog Žarko Trebješanin, za naš portal kaže da ono što je opasno u ekstremizmu jeste fanatizan, odnosno bezrezervna odanost jednoj ideji, ideologiji. Kako dodaje, svejedno je da li je to neka religija ili politička ideologija. U svakom slučaju, smatra on, osnova za nasilje jeste ta netolerancija, preciznije rečeno, isključivost u odnosu na drugo.

– Mladi tragaju za identitetom i u toj potrazi nailaze na različite izazove. Obzirom da je njihov identitet još u izgradnji, lakše je uticati na njih i stoga su “lakši plen” za ekstremističke skupine. Mlade osobe se vole identifikovati sa odeđenim grupama, jer im to olakšava funkcionisanje u društvu. Pripdanje određenoj skupini donosi i kodeks ponašanja i pruža uputstva kako se odnositi prema različitim ljudima. Razdoblje puberteta i adolescencije svima je obileženo pripadanjem nekoj subkulturi. Bitno je dati mladima dovoljno pozitivnih podsticaja i uzora, kako ne bi svoju potragu našli među skupinama koje ih negativno oblikuju, bile one ekstremističke ili ne – smatra Dalila Bašić.

Imajući u vidu izazove koje stvara nesreća stotina hiljada ljudi sa Bliskog istoka koji preko Srbije pokušavaju da se domognu neke od zemalja Evropske unije, pitali smo našu sagovornicu da li i na koji način specifičnost ovdašnjih društveno socijalnih okolnosti podstiče ovaj negativni fenomen, koji je u porastu i u celoj Evropi.

– Socijalno okruženje mladih može biti i zaštitni i rizični faktor. Mlada osoba će uvek tražiti podršku u svom socijalnom okruženju. Ako to okruženje podržava radikalno delovanje onda je preventivni rad značajno otežan. Prevencija nasilnog ekstremizma i radikalizacije mora biti višeslojna i multidimenzijonalna, ona zahteva saradnju svih koji su u okruženju mladih, da bi povećali verovatnoću da intervencija uspe. Zadatak svih nas je da izgradimo čvrstu mrežu poptore i djelujemo zaštitnički, ne samo u smislu da odvraćamo mlade od ektremističkih ideologija, nego i da stvaramo svet u kojem mladi žele da žive i koji će odgovoriti na njihove osnovne potrebe – zaključuje naša sagovornica.

Govoreći o posebnosti ovdašnjeg društva i unutar njega objašnjavajući ekstremističko ponašanje, Žarko Trebješanin parafrazira antropologa i psihologa Vladimira Dvornikovića, rečima da „naš čovek, Jugosloven, balkanski čovek, ili uže – Srbin, ima jednu duševnu predispoziciju za ekstremizam.

– Naravno to ne treba vezivati da je to nešto urođeno, nego ja bih rekao da je to sticaj prilika na Balkanu, da tu postoji jedna sklonost ka ekstremizmu i da može da ga pokrene na akciju samo krilatica koja će u njemu da podigne onog ogorčenog borca. Sve što je racionalno, sve što je umereno, sve što je sklono kompromisima, njega ostavlja jednostavno ravnodušnim. Mene je tu najviše interesovalo koje su karakteristike nekoga ko je sklon ekstremizmu. Pre svega, ono što nam prvo možda upada u oči, to je da su to ljudi koji su osujećeni, koji su frustrirani, dakle, oni koji u sebi imaju neku gorčinu i koji se osećaju zakinuti. Iz toga proizlazi jedno nezadovoljstvo, agresija, mržnja, i onda imate taj psihološki mehanizam da se ta agresivnost usmerava prema onima koji su slabi, prema onima koji su najlakše mete, to je opet psihološki razumljivo. Dakle, tu imamo jednu vrstu pomerene agresije – objašnjava naš sagovornik.

U društvu, dodaje on, koje je dovelo većinu stanovništva na ivicu siromaštva ta agresivnost neće da se usmeri na one koji su zaista odgovorni za to, koji su vlastodršci, nego će čak da se identifikuju sa njima, pa će tu svoju agresivnost da usmere na neke socijalno marginalizovane i ranjive grupe koje su nezaštićene, ili na kojih ih oni koji su na vlasti usmeravaju.

– Poseban fenomen predstavljaju primeri gde se ekstremisti regrutuju iz nekih socijalnih slojeva gde ne bismo to očekivali. Dakle, u većini slučajeva, to su socijalno marginalni slojevi, ili veoma siromašni ili neobrazovani, a to često ide i zajedno, koji su na neki način ugnjeteni, eksploatisani, i imaju tu potrebu da nađu neprijatelja, nekog koga će da mrze. Ovde je nešto sasvim drugo u pitanju, jer to su obično deca u zapadnim društvima, koja su odrastala u nekim jako obrazovanim porodicama, čak u nekim višim slojevima, i tu to ne možete da objasnite tom jednostavnom formulom. Tu sada važi nešto sasvim drugo, a to je da kod tih mladih ljudi imate nešto što je karakteristika adolescencije. Dakle, tu imate da se oni identifikuju upravo sa onima koji su prema njihovom mišljenju obespravljeni, koji su proganjani i onda se priključuju nekoj ekstremnoj, islamističkoj organizaciji zato što smatraju da su ovi nepravedno obespravljeni – zaključuje Žarko Trebješanin.

Radoslav Stanojević

Tekst je nastao u okviru projekta “Ugrožavajuće bezbednosne pretnje i izazovi: savremeni terorizam, nasilni ekstremizam i borva protiv radikalizacije mladih” koji realizuje Akademska inicijativa “Forum 10”. Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.