Redžo, pradjed moj, osećao je u životu veliki uticaj istorije, ali je jednom nehotično i sam ostvario uticaj na istoriju. Bijaše jednom natovario hrastova stabla na zapregu koju mu je vukao konj, i krenuo u čaršiju da zaradi. Tamo, na drumu, neki ljudi sretoše Redža i upitaše ga koliko traži za drva. Redžo reče pristojnu cijenu, a ovi se nisu bunili niti cenkali. Od tih drva napravili su vješala, a čim se vješala podignu – lako se nađe i konopac.

Trešnja

Moj čukundjed Halil
Napasao je stado ovaca na jednom dlanu,
Na drugom kuću sagradio.

Znao je zapis kojim se isušuje rijeka
I zapis na čijim krilima letiš u tuđ san
I tamo činiš šta ti volja.

Požurio na prve majske trešnje,
Ispeo se, sladio se.

Pa sina Redža posmrče ostavi.
Nikad ga poljubio nije.

Moj pradjed Redžo je rođen, kao posmrče, nešto poslije 1863. godine. Znamo to preko njegovog prijatelja. Dobro pamtim čovjeka po imenu Bahtijar Košuta, rođak moj je to bio, uzimao me na krilo. Taj čovjek bio je prijatelj mog pradjeda Redža kome je druga žena bila iz porodice Košuta. Kada me djed Ahmet vodio kod starog Bahtijara, na posetke, slušao sam šta pričaju i čemu se čude. Bahtijar je rodom iz sela Crnča, odakle su sve Košute, a živio je u Hotkovu. Umro je 1990. godine kao najstariji čovjek u Evropi. U 126. godini.

Novinari su ga pitali kada je rođen, a Bahtijar Košuta reče: “Kada je sultan Hamid došao na vlast nisam se brijao, ali sam se zamomčio.” Bahtijar Košuta je znači imao bar trinaest ili četrnaest godina kada je sultan Hamid došao na vlast, dakle bio je zamomčen ali se nije brijao, te se može reći da je rođen oko 1863. godine. Mi znamo da je moj praded Redžo rođen nešto poslije Bahtijara, jer nam je sam Bahtjar pričao da je Redžo bio nešto mlađi od njega. Dobro su se znali.

Moj djed, Ahmet, slabo se sjećao svoga oca Redža, ali o njemu zna po pričama starijih, ponajviše po pričama Bahtijara Košute čija se starost ulila i u moje priče.

Bahtijar Košuta (u prvom redu, sa štapom u ruci) sa porodicom, osamdesetih

Pradjed moj, Redžo, bio je plećat čovjek, snažan, nešto nižeg rasta, crn, ljut i inadžija. Zbog svog inata upoznaće memlu solunske tvrđave i svoje potomstvo će odvojiti od potomstva svoje braće.

Redžo je rođen u Novopazarskoj banji gde je imao zemlju kraj mršave i zlatonosne Izbičke rijeke, bio je više zemljoradnik nego stočar. Tada je svako u ovom kraju imao grla u štalama, ali je Redžo sadio kupus i praziluk pokraj Izbičke rijeke, a pšenicu i ovas u Hotkovu; u pijesku rečnom ponekad bi nalazio neki trun zlata, a u jesen bi dovlačio drva sa planine Rogozne i prodavao ih u Novom Pazaru.

Redžo, pradjed moj, osećao je u životu veliki uticaj istorije, ali je jednom nehotično, ostvario i uticaj na istoriju. Bijaše natovario hrastova stabla na zapregu koju mu je vukao konj, i krenuo u čaršiju, da zaradi. Tamo, na drumu, neki ljudi sretoše Redža i upitaše ga koliko traži za drva. Redžo, tada vrlo mlad, shvati da je naišao na sigurne mušterije i reče pristojnu cijenu, a ovi se nisu bunili niti cenkali. Platiše mu i rekoše da otovari drva.

Od tih drva napravili su vješala, a čim se vješala podignu – lako se nađe i konopac. Vješala su odnijeta na drugi kraj grada, tamo kod Velikog groblja gdje put vodi ka Sjenici. Tu, ispod Velikog groblja, obesili su pašu. Kažu da je brzinski obješen zato što je od Obrenovića uzeo dvanaest sahana zlata kada im je naumio predati ili prodati Novi Pazar.

Pošto se narod u svemu bijaše podvojio, jedni su u Novom Pazaru pričali da obješeni nije prodao grad nego su ga oljagali protivnici željni vlasti, a većina – ah, većina koja je uvijek uz vlast – pozdravljala je smrt čoveka koji je danima visio kraj velikog groblja. Bilo je ljeto. Obješeni se ucrvljao, pa su delegacije izmolile od novog vlastodršca da se obješeni sahrani u groblju.

Možda je moj pradjed Redžo trljao ruke, jer to bijaše jedini put da je prodao drva prije no što ih je dognao na pijacu. No, rasprava o obješenom nastavila se i kada je spušten u zemlju…

Prvog narednog jutra gradom se pročulo da je izdajnik izašao iz groba. Opet se grad podvojio u mišljenju: jednu su rekli da zemlja neće da svari izdajnika, a drugi, vjerovatno pristalice obješenog, kazivali su kako je nevin obješen, te ga je zemlja izbacila radi opomene.

Sahraniše obješenog ponovo, ali ga zemlja ponovo izbaci. Prvi su opet našli razlog da tvrde kako zemlja ne prima izdajnika, a drugi kako zemlja vraća obješenog među ljude kako bi od njega mrtvog tražili izvinjenje.

U Novom Pazaru tada nije bilo novina, ali se osjećala sklonost ka žutoj štampi. U rješavanje problema uključila se ulema, a vlastima je jednako odgovaralo da se nastavi priča o izdaji, ali i da se afera okonča kako obješeni ne bi zadobio nove pristalice. Moj pradjed Redžo, mlad a već lukav, prijavio se tada kao čovjek koji može riještiti problem. Vlasti, znajući da je Redžo imao dobra drva za ogrev i za vješala, odlučiše da mu povjere treći ukop obješenog.

Redžo je znao da svuda na zemljinoj kugli, u grobljima, leže hiljade nevino ubijenih i hiljade izdajnika. On povede dva brata na groblje, spustiše obješenog u rupu, ali odmah pored groba iskopa još jednu rupu i u nju spusti svoju crnu kućnu mačku.

Da, baš tako, živu mačku je spustio da bi čuvala stražu obješenom mrtvacu.

Redžo je najprije mački spustio jedan tanjirić pun vode, a ukopao je iznad nje i parče sulundara kako bi mačka mogla da diše, no vrh sulundara pokrio je mrežicom od sita kako mačka ne bi mogla da iziđe iz njene rupe, kraj groba. Vrh sulundara nije virio iz zemlje, a Redžo ga je kamuflirao počupanim travkama.

U noći, neki ljudi su prišli grobu, ali su čuli grebanje mačke, uplašili se i pobegli kud koji. Naravno, gradom se pročula vijest da mačke u grobu deru mrtvaca.

Sutradan, Redžo je sklonio mrežicu sa sulundara. Mačka je izišla napolje, ali bila je potuno bijela. Sijeda kao starac. Iako tužan zbog mačke, iako preplašen, moj pradjed Redžo je dobro naplatio okončanje ove afere kao što je naplatio i drva na njenom početku.

RTS

Prethodni tekstNa Kosovu 250.000 komada ilegalnog oružja
Sledeći tekstU Hrvatskoj uz manje proteste počela primena kovid potvrda u zdravstvu