]Pitaje informisanja nacionalnih manjina na sopstvenom jeziku regulisano je nizom propisa, ali su oni međusobno protivurečni i odražavaju još nepravaziđene dileme za finansjiski održive samostalne i kvalitetne manjinske medije. U Srbiji živi milion pripadnika 21 nacionalne manjine, osim romske, sve druge su koncetrisane u pojedinim regionima: albanska u južnim, bugarska u istočnim, bošnjačka u Sandžaku; većina manjina je u Vovjovodini: mađarska,slovačka, rumunska, rusinska itd. Prava nacionalnih manjina garantovana su ustavom, medijskim zakonima, ratifikovanim međunarodnim dokumentima, zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, zakonom o nacionalnim savetima nacionalnih manjina. U cilju očuvanja nacionalnog kulturunog i jezičkog identiteta i ravnopravnosti nacionalnih manjina ovi pravni dokumenti utvrđuju prava manjina na slobodu izražavanja, pristupa svim medijima, informisanje na sopstvenom jeziku, slobodnog, potpunog, blagovremenog i nepristrasnog prava na osnivanje sopstvenih sredstava javnog informisanja. Ustav dodatno garantuje da se dostignuti nivo manjinskih prava ne može smanjivati.
“Jedno pravno uređeno društvo ocjenjuje se najpre koliko je jedan zakon implementiran, a ne samo šta u njemu piše. Ako pogledamo zakone koji se tiču nacionalnih manjina, vidjet ćemo da tu postoje velike slobode koje su jasno definirane, šta to može naconalna manjina da ima, čime treba da se bave njihovi savjeti ili nacionalna veća, ali primjena tih zakona i raealizacija na terenu treba da pokaže kakvo je trenutno stanje, i kada međunarodna zajednica ocjenjuje nas, ocjenjuje Republiku Srbiju, ocjenjuje sa jedne strane šta ti zakoni imaju, a sa druge strane kako su implementirani. Mi u onome što je sadržina zakona imamo savršen okvir, da
je to nezavisno sudstvo, nezavisni mediji, da postoji sloboda govora, sloboda izražavanja, da nacionalne manjine trebaju imati u okviru javnog servisa emisije na maternjem jeziku, da mogu osnivati svoje medije, koji će biti štampani ili elektronski, da mogu dobijati saglasnost radio difuzne agencije. Dakle, zakon je predvidio da se komforno može osjećati svaka nacionalna manjina”, rekao je Šemsović.
Šemsović kaže da je zakonski okvir veoma dobro osmišljen i dobro napravljen, sve ono što postoji u zakonskim okvirima još iz perioda Savezne Republike Jugoslavije, pa i danas, neki zakoni su dopunjavani u međuvremenu nekim dodatnim članovima, a neki su izmijenjeni.
“Što se tiče informisanja na jeziku nacionalne manjine, ostalo je u ovih predhodnih deset godina uglavnom nepromijenjeno i tu možemo prepoznati da postoji okvir, pravni, zakonski okvir, gdje manjina može da učestvuje u proizvodnji emisija na javnom servisu, gdje može imati svoju redakciju na maternjem jeziku, gdje može osnivati svoje lokalne televizije.Tu je zakon široko i postavljen, kada se osniva neka televizija na lokalnom prostoru da cijo njen program može biti na manjinskom jeziku ili da djelimično bude organiziran na manjinskom a djelimično na većinskom jeziku. Sve ono sa čime se mi susrećemo u okviru pravnih akata zapravo nama daje velike mogućnosti. Sa druge strane nastaje problem kada trebamo realizirati ono što je zakon predvidio, jer koliko god postoji želja da se svaki od tih zakonskih akata primjeni u praksi, pitanje je šta to možemo zaista realizirati. Jer u ovih 10-12 godina koliko se aktivno radi na raznim sistemima provođenja pitanja bosanskog jezika, jedno od tih
pitanja jesu i mediji.Kroz dosadašnji angažman Bošnjačko nacionalno vijeće se trudilo sve vrijeme, ali redakcije na bosanskom jeziku na RTS-u zapravo još uvijek nema. U tom procjepu između onoga šta je teorija i šta je praksa, u onome što je zakonodavac napravio okvir da se zaštiti pred međunarodnim zajednicama i kaže kako je predvidio različita zakonska rešenja za sve manjine i da je dao platformu koja može da se realizira, mi i pored toga vidimo da u praksi rezultata zapravo i nema“, kaže Šemsović.
Šemsović kaže da što se tiče informisanja na jezicima nacionalnih manjina, situacija se
razlikuje na prostoru Vojvodine, i u pojedinim delovima centralne Srbije.
“Od dvadesetak nacionalnih manjina, najveći broj koegzistira na prostoru Vojvodine, i
pokrajinski sekretarijat za pitanja nacionalnih manjina je regulisao ne samo na bazi teorije, već i u praksi različita pitanja, regulisao i praktično primijenio osnivanje redakcija na manjinskim jezicima, pri Radio-televiziji Vojvodine. Kada se pokušavalo to isto primijeniti na centralnu Srbiju, gdje imate mnogo manji broj nacionalnih manjina, gdje su u principu Albanci, Bošnjaci i Bugari, vi zapravo primjećujete da nemamo realizirano na samom terenu upravo ovo pitanje medija na manjinskim jezicima. Tu se javlja problem nerazumjevanja zajednice ili nerazumjevanja države, šta zapravo podrazumjeva manjinski jezik. Manjinski jezik nije samo pitanje da li se mi razumijemo ili nerazumjemo na srodnim jezicima, budući da su srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski jezik srodni jezici, tu nije ključno pitanje razumijevanja ili nerazumijevanja, već je ključno pitanje sadržaja, šta je to što će se prezentirati na tom manjinskom jeziku. Jezik nije samo pitanje komunikacijskog sredstva, već i pitanje sadržaja, jezik nije cilj, jezik je sredstvo u komunikaciji. Šta mi na jednom tom
manjinskom jeziku prezentiramo, da li prezentiramo interese ili političke stavove, mišljenja ili neke druge vrijednosti koje ima srpska nacionalna zajednica ili one interese, vrednosti, važnosti koje Bošnjaci smatraju da su za njih od nacionalnog interesa“, rekao je Šemsović.
Šemsović je zaključio da informisanje mora biti povezano sa manjinskim konceptom
informisanja, više na pitanju sadržaja kome treba dati ključno mjesto u odnosu na ono kako trebamo napraviti iskorak u upotrebi jezika u samoj komunikaciji unutar nekog javnog servisa ili lokalnog servisa.
Radio televizija Vojvodine na oba svoja televizijska i jednom radijskom kanalu ispunila je zakonske obaveze zakona o radio difuziji, obavezne kvote srpskog jezika iz sopstvene produkcije na RTV 1 i RNS 1, odnosno obavezne kvote sopstvene produkcije svih programa na jezicima nacionalnih manjina na RTV 2.
„Pokrajinski javni servis može biti primer dobre prakse u smislu da se trenutno emituje
program na 16 različitih jezika, ali sa druge strane mislim da u praktičnom radu postoji ta multikulturalnost, ali malo imamo onog što bismo zvali interkulturalnost, a to je ta saradnja. Jako malo različite nacionalne zajednice u medijskom smislu sarađuju, jako malo rade zajednički na nekim temama , a mislim da bi to poboljšalo život i suživot u Vojvodini“, rekao Šemsović.
Bošnjačko nacionalno vijeće je više puta do sada podnosilo zahteve Radio televiziji
Srbije, da se formira redakcija na bosanskom jeziku na nacionalnom servisu, ali taj
zahtev do danas nije ispunjen.
Projekat “Perspektive informisanja na bosanskom jeziku”, koji realizuje Udruženje građana Lokal medija plan iz Novog Pazara, sufinansiran je iz budžeta Republike Srbije- Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
