Migracije stanovništva vekovna su sudbina i karakteristika Novog Pazara, ali i ostalih sandžačkih opština i sela, o čemu svedoče brojni istorijski i naučni spisi, monografije.

Selilo se bošnjačko, a nešto manje i srpsko stanovništvo, prolazeći kroz dramu, patnju i neizvesnost. U vreme gotovo nikakvih ili veoma oskudnih međusobnih komunikacija porodice su se odvajale verujući da se više nikada neće videti i sresti u životu.

Temom iseljavanja muhadžira u Tursku i političkim, socijalnim, kulturno-istorijskim, ekonomskim i drugim kontekstima i uzrocima unutar kojih se odvijao taj masovni proces bavili su se brojni naučnici, na osnovu dostupne arhivske građe i priča još uvek živih svedoka.

Dobri poznavaoci tadašnjih prilika tvrde da su najveća interesovanja za iseljavanje bila kod seoskog stanovništva i nekadašnjih zemljoposednika, kojima je država nacionalizovala imovinu. U planinskim krajevima Sandžaka oduzimanje “viška zemljišta” dovelo je stanovništvo na rub egzistencije, naročito nakon reformi 1952. godine.

Retke su danas porodice u Novom Pazaru koje nemaju u najužem porodičnom krugu nekoga od rodbine ko se u dugoj polovini 20. veka odselio za Tursku.

Naši sagovornici, istoričari Redžep Škrijelj i Esad Rahić kažu da Novi Pazar od osnivanja, sredinom 15. veka, prate demografske promene i migracije u više etapa.

Škrijelj kaže da su razlozi za iseljavanje bili brojni, navodeći kao neke od njih strahove, neslobodu, stegnutnost, ali i da je ono pospešeno 1951. godine Zakonom o zabrani nošenja zara i feredže, koji je među muslimanima doživljen kao uvreda časti.

“Tekstilni kombinat Raška otvoren je 1956. godine i zahtevao je novu radnu snagu, a novi kreatori države su zahtevali da novopazarska žena promeni način odevanja, te je sve više klasična, tradicionalna odevna kultura bila vidno ugrožena. Dakle, emancipacija sandžačke žene nije došla spontano i samovoljno, nego diktirano, što je vidno uzdrmalo situaciju. Bilo je i drugih pritisaka od strane Službe unutrašnjih poslova, koja je mehanizmima zastrašivanja i premlaćivanja, naročito slobodnomislećih ljudi, zahtevala da predaju oružje koje nemaju, a što je vidno uvećalo strahove i pitanje samog opstanka stanovništva”, rekao je Škrijelj za portal Free media.

On je pojasnio da je iseljavanje stanovnika posle Drugog svetskog rada trajalo od 1950. do 1974. godine.

Rahić se nadovezuje da je taj process migracija naročito bio prisutan od 1951 do 1957. godine, da bi ponovo oživeo i dobio na jačini od 1965 do 1971. godine.

On kaže da je naročito 1954. godina bila jedna od najburnijih, kada je najveći broj Bošnjaka odlučio da se iseli iz svog rodnog grada i sela iz okoline Novog Pazara.

“Međutim u ovom periodu je najpre iseljavanje išlo preko ambasade u Beogradu, ali pošto je taj proces bio spor, ljudi su našli lakši put preko Makedonije. Naseljavanjem u gradovima Makedonije mnogo se lakše dobijao otpust iz državljanstva, a zatim i takozvana vasika, odnosno dozvola za iseljavanje. Zato su mnogi Bošnjaci, ne samo iz Novog Pazara, već uopšte iz Sandžaka, izabrali taj lakši put, odnosno odlazili su u Makedoniju. Najveći deo njih je zaista nakon završenih procedura odlučio da se iseli, dok je jedan deo njih, čekajući na papire odustao i ostao u mestima u Makedoniji, gde su kupili kuće i imanja. Odatle je i odgovor na pitanje otkud danas blizu 20.000 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, uglavnom rodom iz Sandžaka, u Makedoniji”, priča nam Rahić.

Tada je u Makedoniji bio olakšan proces otpusta iz državljanstva, a jugoslovenske vlasti su omogućile zainteresovanima da prodaju svoja imanja i pre dobijanja otpusta, kako im imovina u međuvremenu ne bi bila nacionalizovana. Osim toga, ukinute su takse na putne isprave, pa su tako porodice čija imovina nije prelazila 300.000 dinara bile oslobođene transportnih taksi.

Rahić smatra da je iz Novog Pazara u tom prvom periodu iseljeno oko 2.700 Bošnjaka, a kada se to bližilo kraju počinje drugi talas intezivnog iseljavanja. Svedoci toga vremena i istoričari smatraju da je tome mnogo doprinelo donošenje novog zakona o jugoslovenskom državljanstvu 1. januara 1965. godine, koji je omogućio da se iseljavanje obavlja direktno i da ne mora više da se odlazi u Tursku preko Makedonije.

“Proces iseljavanja je bio intezivan i u susednim opštinama Tutin 1.248 osoba, Sjenica 1.203, dakle 5.144 osobe ukupno iz ove tri opštine. Naravno, iseljavalo se i drugo bošnjačko stanovništvo i iz drugih krajeva Sandžaka, Limske doline, Bihora, Korita, Bistrice, Rožaja i iz drugih delova. Međutim, kao što rekoh, nastavlja se ovaj proces iz 1965. godine, tako da je do 1967. godine otpust iz državljanstva SFRJ dobilo je 2.164 osoba iz opštine Novi Pazar, od čega je 655 iz samoga grada, dok su ostali iz seoskog područja. Dakle, sa onom prvom cifrom sabrano, to je oko 4.860 osoba bošnjačke nacionalnosti do tog perioda iz Novog Pazara. Kada se sabere broj iseljinika do sredine 1967. godine iz samo ove tri opštine onda se cifra penje na preko 9.300 osoba. U priodu do 1971. godine proces iseljavanja se nastavio, mada se tada pojavljuju prvi put neke specifične situacije da se ljudi prijavljuju za iseljavanje, ali mnogi i u međuvremenu odustaju. Čak se desilo, mada je to relativno mala cifra, da su neki odlučili da se vrate iz Republike Turske, tako da je broj povratnika 1970. godine iznosio 163 osobe”, rekao je Rahić.

On je dodao da se od 1967. do 1970 godine sa teritorije Novog Pazara, Tutina i Sjenice odselilo 3.658 osoba, što sa prethodnom cifrom znači da je iseljeno blizu 13.100 osoba.

Iseljenici su mogli da ponesu pokućstvo (izuzev kovanog zlata), zaprežna kola i dva grla krupne stoke. Išlo se železnicom iz Povardarja ka Solunu, a potom, uz presedanje, do Istanbula. Oni su nakon prodaje imovine u bescenje dobijali pasoše za jednokratnu upotrebu, sa oznakom „bez državljanstva“, dok su pravo na posetu Jugoslaviji sticali tek nakon pet godina provedenih u novoj domovini.

Škrijelj kaže da su iseljavanje stanovništva pratile veoma bolne scene i lomovi, poput onih kada tek udata nevesta odlazi sa svojom novom porodicom, a iza sebe ostavlja svoju familiju, ne znajući da li će ih više ikada videti u životu.

“Muhadžir je ona osoba koja se iseljava, ali ne dobrovoljno, već pod prinudom, pretnjom smrću ili po bezbednost porodice. Ranije su i decu plašli sa muhadžerima, niko ih nije voleo. Tada je Turska bila jedina zemlja koja je htela da primi nezaštićenu islamsku populaciju. Tada se odlazilo da se tamo bude Turčin, nije se odlazilo za rešavanje nekog užeg nacionalnog pitanja. Dakle, Turska je otvarila vrata Turcima i to je i u zakonu jasno naglašeno, zato su naši ljudi odmah tamo uzimali turska prezimena”, kaže Škrijelj.

On potiče upravo iz jedne muhadžirske porodice, koja je ostala da živi u Skoplju, u Bošnjačkoj mahali, a nisu produžili put Turske.

“Rođen sam u jednom selu na Pešteri, a moji su se još dok sam bio mali preselili u Skoplje. Nije bilo jednostavno otići u Tursku, trebalo je čitavo bogatstvo za putne isprave. Dok sam bio mlađi nije mi bilo jasno zašto se taj deo grada zove Bošnjačka mahala, tek sam kasnije to shvatio. Živeo sam tamo 30 godina, a onda se 1990. godine doselio u Novi Pazar“, priča nam Škrijelj.

On je istakao da su se i Srbi selili sa ovih prostora, ali u Kraljevo, Kragujevac, Beograd i ostalim gradovima i da im je bilo neuporeduvo lakše da nastave život na području iste zemlje, bez problema jezičke barijere.

Interesantno je da su u doba Kraljevine Jugoslavije i ranije, većina bošnjačkih iseljinika naseljavani na ruralnom područiju, čak i u nekim u to vreme surovim predelima, poput granice sa Iranom ili centralne Anadolije, gde su mnogi, ne uspevajući da se prilagode klimatskim i zemljišnim uslovima, umirali.

“Veliki broj stanovništva je u tim ranim iseljavanjima izgubio svoje živote u relativno kratkom vremenskom periodu, jer njihova telesna i duhovna struktura nije mogla da se prilagodi novim surovim okolnostima. Međutim, posle Drugog svetskog rata ljudi ne odlaze na seosko područje, već naseljavaju velike gradske centre kao što su Istanbul, Izmir, Bursa, Adapazar i druge. Tamo osnivaju nove kvartove, odnosno mahale, gde su u početku uslovi života bili veoma teški, gde su se snalazili kako su umeli i znali, da bi nekako opstali i da bi obezbedili egzistenciju svojim porodicama. Poslednjih decenija to isto stanovništvo se uklopilo u opštu sliku ekonomskog i civilizacijskog napredka Republike Turske, naselja u kojima su nastanjeni su doživela revolucionarne promene, a mnogi naši ljudi zahvaljujući stečenom obrazovanju i iskustvu u oblasti biznisa postali su istaknuti i veoma cenjeni građani te zemlje”, kaže Rahić.

On je istakao da se Novi Pazar razlikuje od drugih sandžačkih gradova po tome što je osim procesa iseljavanja i proces useljavanja bio intezivan, pa se u ovaj grad doseljavaju seosko stanovništvo, ali ljudi iz Tutina, Sjenice, Pešterske visoravni, Bihora, Limske doline, Rožaja, Crne Gore i iz drugih krajeva.

“Tako da, ipak, naš grad, za razliku od drugih sandžačkih gradova, doživljava demografski procvat, o čemu svedoči i činjenica o povečanju broja stanovnika na nedavnom popisu. Dakle, Novi Pazar je imao sjajne periode u istoriji, periode snažnog ekonomskog i demografskog uspona, ali i drastične padove, tako da se nadamo da će, kao grad koji se stalno takoreći dizao iz pepela, ipak zabeležiti uspon, nastaviti kontinuitet napredka, razvoja i prosperiteta u narednim godinama i decenijama“, zaključio je Rahić.

On se nada i da će migracije, kao najveća negativna pojava u smislu demografskog napredka grada, sa razvojem grada biti zaustavljene I da će Novi Pazar postati još značajniji centar Srbije i šire regije.

A.Bajrović

Fotografije: Free media, Facebook Asim Nikšić

Tekst je nastao u okviru projekta “Pazar kojeg više nema“, koji realizuje Udruženje građana Free media, a sufinansiran je iz budžeta Grada Novog Pazara za 2022. godinu. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.