I dalje se, i posle godinu dana od tragedije, apsolutno ničega se ne sećam. Kako prvog dana, tako i sad. To je prosto neverovatno. Nadao sam se, govorili su mi da se neki delovi sećanja posle izvesnog vremena vraćaju… Meni se, međutim, ništa nije vratilo. Pokušavao sam, išao sam da vidim tog čoveka što me je našao… Možda, rekoh, da to bude okidač da mi se neki deo sećanja vrati… Ali ne vredi. Znam da Branka ništa ne može da vrati i da to ništa ne bi promenilo, ali eto, hteo sam da znam kako je do nesreće došlo – ovim rečima Rasim Ljajić, lider SDPS, započinje svoju potresnu ispovest za Kurir, na dan godišnjeg pomena pokojnom Branku Gogiću, njegovom nekadašnjem najbližem saradniku i prijatelju, koji je 10. aprila prošle godine poginuo u stravičnoj nesreći na auto-putu kod Ražnja.

Slika na stolu

Ljajić je tada zadobio teže povrede, ali se posle nekoliko meseci rehabilitacije oporavio. Sada je, kaže, potpuno drugi čovek, koji na život gleda drugačije. Često mu se, priča nam dok s vremena na vreme baca pogled na fotografiju pokojnog prijatelja Branka, koja od prvog dana stoji u njegovoj kancelariji, vraćaju stihovi pesme koju je napisao pre dve-tri godine. Kao da je, kaže nam, autobiografska. Kao da je njome naslutio tragediju.

– Išao sam na rehabilitaciju oko šest-sedam meseci, nemam zasad nikakve posledice, da kucnem u drvo. A mnogo sam se ovako promenio. Mnogo! Potpuno drugačije gledam na život od tada, drugi sam čovek. Vidi, ja sam napisao još ranije jednu pesmu, a sad mi ona dolazi često, posle ovog što se desilo… Topalko (Milan Topalović, pevač narodne muzike, prim. aut.) otpevao ju je na festivalu Ilidža u Sarajevu pre dve-tri godine i refren kaže: „Naš je život more tuge, s talasima kratke sreće, zato živi kako možeš, što je bilo, biti neće.“

Ljajić kaže i da je za ovih godinu dana pokušavao da piše ponovo, da tugu pretoči u pesmu, ali ne ide.

– Nemam inspiraciju. To mora da dođe samo, a još mi nije došlo. Nadam se da će doći. E, te pesme se setim često. To je to! Živi svaki dan što možeš, koristi, nema reprize, nema ponavljanja, neće se vratiti dan koji je prošao… Nerviramo se za sve i svašta, svaka sitnica nas izbaci iz takta. Onda vidiš da nije vredno toga, u jednoj sekundi život praktično stane. U jednoj sekundi koju i ne sanjaš i ne očekuješ. Čovek treba da živi punim plućima. Trudim se i ja da koristim svaku priliku da nešto korisno radim i da ne propuštam šanse – kaže Ljajić i dodaje:

– Stalno mislim na taj događaj. Mi smo bili i stranački drugovi i partneri u poslu, provodili vreme zajedno i gde god da odem, to je tema, ta tragedija. S Brankovom porodicom se viđam, čujem, videćemo se i danas na pomenu… Teško im je, često idu na groblje… Razumem bol i tugu, ali mora život da ide dalje. Mora zbog male Marte… Lako je davati savete bilo kome… ali… Znam da nije to jednostavno.

Sećanje na tragediju pokušao je da mu osveži i čovek koji je jedini zastao tog 10. aprila i pronašao ih.

– On se zove Bojan, videli smo se dole u restoranu „Bosforus“ u Aleksincu. Rekao je da je mene našao nekih deset metara od auta, verovatno da sam u nekom trenutku iskočio. Išao sam da vidim i auto kad je posle dovezen ovde u Beograd. I sad mi je još više nejasno. Još manje znam kako se to desilo. Moja strana auta skoro nije ni oštećena… Kuda sam ja izleteo, ne znam. Angažovao sam čak i privatnog saobraćajnog veštaka, međutim, ništa nisam pametniji ni posle toga. Naravno da to ništa ne bi promenilo, to Branka ne može da vrati i sve ono što se desilo ne može da se zaboravi, ali čisto sam hteo da znam šta je i kako je. Bukvalno kao onog dana kad smo pričali posle nesreće, vi ste bili prvi s kojima sam o tome pričao, e tako i sad. Novo je da sam video taj auto i ja i dalje ne znam kuda sam ja iskočio.

Sve je čudno

Ljajić se priseća da su tog jutra Branko Gogić, koji je bio i direktor JP „Emisione tehnike i veze“, i on krenuli za Istanbul. I to prvi put kolima.

– Prvi put! Tamo smo i ranije išli, naručivali smo one zastavice za stranku, tamo su nam bile jeftinije… Prvi put smo išli autom i eto šta se desilo…

Lider SDPS kaže i da je čovek iz servisa gde je Gogić kupio automobil marke „škoda“ rekao da je, videvši snimak na televiziji, primetio da su gume bile letnje.

– Branko je svakog 1. aprila i 1. novembra, ko i svaki savestan čovek, menjao gume. Mi smo 10. aprila išli. Tog dana je vreme bilo i hladno i padala je kiša. Čovek iz „škode“ kaže da na temperaturi ispod sedam stepeni i kad je kiša te letnje gume ne prianjaju dovoljno na asfalt. Možda je i to razlog što smo mi preskočili bankinu, odnosno preleteli – kaže Ljajić.

Pokojnog Branka, za ovih godinu dana, nijednom nije sanjao.

– Mi ne samo da smo bili stranački drugovi već i prijatelji, više sam vremena provodio s njim nego s mojima u kući i s familijom… I još jedna čudna stvar – imam osećaj kao da se to desilo pre deset godina. Neverovatno! Kao pre deset godina, davno, davno… Sve mi je čudno.

Kad se već malo oporavio i kad je mogao da putuje, Ljajić je potražio Bojana, čoveka koji ih je pronašao.

– Kaže mi da me je našao nekoliko metara dole u travi kako ležim. Nije me uopšte tad prepoznao. Kaže, vidim leži čovek u travi i vidim da se pokreće, ali ne smem da te mrdnem. Nešto me pitao i ja sam nešto nesuvislo odgovorio. I onda sam ja pitao njega: „A gde smo mi ovo?“ On je rekao: „U Ražnju.“ Kaže, ja mu tad govorim: „Ne, ma kakav ražanj!“ Onda sam ga pitao: „Čija su ovo kola? Koja su ovo kola?“ Čovek mi kaže da je otišao pozadi i video da je „škoda“. Kaže i da sam ja rekao: „Ma ne, kakva ‘škoda’, pa nisu ovo naša kola.“ To mi on priča našu konverzaciju. Ja se toga ničeg ne sećam. Kaže mi i da je u međuvremenu otišao do kola, da je video čoveka (Branka Gogića, prim. aut.), vrat mu je bio iskrivljen, verovatno kako je odozgo udario glavom… Kaže, nikakve znake života nije davao. Tek kad su me iz Hitne pomoći podigli na nosila, očistili mi lice, koje je bilo prljavo, tek tad me je čovek prepoznao.

Ljajić kaže i da je kroz tragediju koja se desila video „ko je ko“ i ko su mu zaista prijatelji:

– Nemam ja više nikakve iluzije što se tiče ljudi. Nikakve! Postoji jedna, kažu da je jevrejska poslovica: „Ne znam što me ovoliko mrzi, ništa mu dobro nisam učinio.“ Razumete? Tako i ovde. I pre toga i posle toga mnogi ljudi kojima sam pomogao u životu su me razočarali. Ja sam mislio da su mi bliski. Idemo dalje, šta da se radi. Ali igramo s jasnijih pozicija.

O POVRATKU U VLADU

Ne bih se vraćao da dobijem manji resor nego što sam imao

Ljajić se, kaže, preporodio i odmorio otkad nije u izvršnoj vlasti, ali ne beži od toga da ponovo bude u nekoj novoj vladi.

– Pola razloga što sam rasterećeniji i drugačije gledam na život je i što nisam više u izvršnoj vlasti. Prvi put posle 20 godina. Dvadeset godina da ustaješ, da stavljaš kravatu i da se briješ, pa je mnogo, a ne što to nije posao osam sati, već celodnevni… Bavim se ovim poslom i bilo bi glupo da kažem da neću više nikad u vladu. Planiram, ali postoji mnogo ali… ili ako. Ako napravimo dobar rezultat, pobedi koalicija, budem u toj koaliciji, dobijem resor kojim sam zadovoljan… Ne bih se vraćao u vladu da imam resor koji je manji nego što sam imao. Ne bih po svaku cenu. Voleo bih da se vratim, ali… Govorim vrlo načelno i vrlo iskreno.

IMAO AMBICIJE

Bog me pogledao što nisam predsednik FSS

Mislim da me bog pogledao što nisam predsednik FSS. Kad sam video kako sve to funkcioniše… Bog me pogledao. Bio sam na toj skupštini, čitava ta atmosfera… Mnogo sam srećan. A hteo sam, to je istina. Analizirao sam i video da tu nema nikakve spremnosti, da su ogromne opstrukcije da bilo ko dođe tu sa strane. Ja sam rekao, diži ruke, od ovog posla nema ništa, pomiri se s tim. I onda sam srećan što se to desilo.

Kurir