PIŠE: FAHRUDIN KLADNIČANIN
Prije dvije godine na današnji dan sa ovog svijeta otišao je muftija Muamer Zukorlić. Bio sam u šoku, kao i većina nas, zato što je vijest bila nemoguća – ali smrt je mučan posao.
Svega sam šest puta imao priliku da razgovaram sa muftijom Zukorlićem. Prvi put dvadeset dana nakon izbijanja krize u Islamskoj zajednici u oktobru 2007. godine. Uradio sam intervju u dvosatnom razgovoru koji je bio sveobuhvatna analiza složenih procesa koji su se tada odvijali u Islamskoj zajednici. Od početka je prst uperio u SDA Sandžaka i njenog lidera Ugljanina doktor Sulejmana i srbijanske službe bezbednosti, koji su, po njemu – u koordiniranoj akciji rešili da razbiju Islamsku zajedncu. Od te kvalifikacije nije odustajao sve do svoje smrti, iako je njegov pragmatizam doživeo neverovatnu transformaciju. Bilo je još razgovora u narednim godinama, ali i posredovanja u susretima sa novinarima i analitičarima iz regiona. Bio je i ostao čovek dijaloga.
Muamer Zukorić bio je moćan i bogat čovek, nesvakidašnja kombinacija verskog lidera i političara sa retoričkim darom. Gradio je politički pokret punim kapacitetom, vrlo kalkulantski, sa jasnih pozicija i rusursa Islamske zajednice, što mu se zameralo i kada je nosio ahmediju, omladince oblačio u zelene uniforme, ali i kada se otisnuo u srbijanski politički brlog, opet čuvajuću svetinju Islamske zajednice kao najveće političko uporište koje je imao. Zukorlić je bio nesvakidšnja pojava i odlaskom u Beograd učvrstio je svoju poziciju koristići, između ostalog, ružičasto-srećne televizijske programe za potpunu dominaciju – od Nedeljnog popodne do Ćirilice i ostalih glagoljica režimske mašinerije. Bio je autoritet u pokretu koji je pravio, ali i kod naroda koji je u njemu video novo lice i spasitelja.
Bio je graditelj institucija kod duhom opustošenog naroda. Nakon njegove smrt politički pokret koji je gradio je razoren, dugogodišnji bližnji saradnici koji su na politici pravde i pomirenja gradili politički stajlnig – odstranjeni su. Nastala je jedna, u procesu je druga politička stranka, a možda i treća. Šta bi rekao muftija Muamer Zukorlić o svojoj političkoj zaostavštini kada bi se danas dvije godine nakon preseljenja, koji slučajem, vratio na zemlju – to niko ne zna i dobro što je tako. Njegova smrt je bila svojevrsni rijaliti – ukopavan i prekopavan. I to je istina, svidela se ona nema ili ne. Selfi sa tenešira viđen je samo u ovom slučaju, nije zabeležno da se to ranije događalo na ovim prostorima. I mrtav morao je da bude politički iskorišćen. To nije zaslužio jedan čovek, koji je bio muftija i koji se zvao Muamer Zukorlić. Ali, kako je jednom napisao čuveni sirijski pisac Halid Halifa – smrt je mučan posao, da se vratim na početak ovog teksta.
