Agenti ruske službe GRU Eduard Šišmakov (Širokov) i Vladimir Popov saslušani su u Generalnom tužilaštvu Rusije po zahtevu Specijalnog tužilaštva Crne Gore zbog osnovane sumnje da su bili na čelu kriminalne organizacije, koja je, prema navodima optužnice, planirala trajnu destabilizaciju Crne Gore i ubistvo tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, 16. oktobra 2016. godine, saopštilo je juče veće sutkinje Suzane Mugoše u Višem sudu na suđenju četrnestočlanoj grupi koja se tereti za pokušaj terorizma.

Ona je dodala da je Specijalno tužilaštvo dostavilo Višem sudu odgovor Generalnog tužilaštva Rusije sa saslušanja Popova i Šišmakova. Njihovi iskazi biće prosleđeni braniocima, a nakon što se upoznaju o detaljima svedočenja, advokati će dati komentar na navode odbrane Šišmakova i Popova.

Pred ruskim istražiteljima Eduard Šišmakov je dao izjavu kao Eduard Širokov, zbog toga što je u vreme kada je počinio krivično delo koje mu se u Crnoj Gori stavlja na teret pod tim imenom i prezimenom boravio u Srbiji.

Pobjeda podseća da pasoš na ime Eduard Širokov, koji su mu ruske vlasti izdale pod ovim imenom nije bio falsifikat. Ista osoba, ali pod imenom Eduard Šišmakov, bila je vojni ataše u Poljskoj, odakle je proterana zbog špijunskih aktivnosti i vrbovanja jednog poljskog generala. Iako je negirao navode optužnog akta koji ga terete da je sa sunarodnikom Vladimirom Popovom bio glavni mozak operacije za 16. oktobar, Šišmakov (Širokov), sudeći prema iskazu u koji je Pobjeda imala uvid, nije sporio susrete sa Aleksandrom Sašom Sinđelićem, srpskim državljaninom.

Takođe, ni Popov ne demantuje da je bio u Beogradu 2016, u jednom od centralnih parkova grada, i da je “svedočio susretu Šišmakova i jednog čoveka” čiji identitet, navodno, nije znao. Šišmakov je ispričao da se sa Sinđelićem dva puta sreo jednom u Moskvi u proleće 2015. godine i kasnije, u drugoj polovini oktobra iste godine, kada je “službeno” bio u Beogradu.

Susret sa srpskim državljaninom 2015. godine u Moskvi, prilikom posete muzeju Velikog otadžbinskog rata, prema kazivanju agenta GRU bio je “spontan”, a povod za poznanstvo bila je “specifična uniforma i upadljiva kapa koju je nosio Sinđelić”. Šišmakov je naveo da je kasnije saznao da je to bila uniforma članova četničkog pokreta Srbije, a Sinđelić mu je u razgovoru otkrio “da je upravo on predstavnik tog pokreta”. Prema kazivanju Šišmakova, on se još od djetinjstva “interesovao za istoriju stvaranja nacionalnih pokreta i organizacija”, pa mu je Sinđelić bio vrlo zanimljiv sagovornik. Tokom viđenja u Moskvi razmijenili su brojeve telefona i dogovorili da će mu Sinđelić, kada Šišmakov poseti Srbiju, organizovati “susret sa rukovodiocima pokreta četnika”.

Šišmakov se u iskazu datom u ruskom tužilaštvu osvrnuo i na drugi susret sa Sinđelićem sredinom oktobra 2016. kada je, kako kaže, “službeno posetio Srbiju”.

Zvanično, Šišmakov se, pod imenom Širokov, obreo u Beogradu radi “pripreme materijala za pisanje članaka o učešću Dunavske flote u Prvom svetskom ratu”, a između ostalog i da “prikupi podatke gde su sahranjeni ruski vojnici koji su poginuli na Balkanu 1916-1924”.Sva ta “interesovanja” uticala su da se Šišmakov nađe u Beogradu i to baš u oktobru 2016. godine, nešto pre održavanja izbora u Crnoj Gori.

Prvooptuženi kao motiv ponovnog susreta sa Sinđelićem navodi navodnu pomoć koju je srpski državljanin trebalo da mu pruži prilikom dogovaranja intervjua sa rukovodiocima četničkog pokreta.

Šišmakov je bio kategoričan da nije organizovao grupu u Crnoj Gori, Srbiji i Rusiji za izvršenje krivičnih dela. Tvrdio je da nije izdavao direktive Sinđeliću za 16. oktobar, niti je organizovao dolazak većeg broja ljudi iz Srbije kako bi učestvovali u demonstracijama Demokratskog fronta. Njegova verzija je i da nikada nije nabavio telefone, novac za tu akciju, niti o tome ima bilo kakva saznanja…

I Vladimir Popov je negirao navode iz optužnice, tvrdeći da je i on sredinom oktobra 2016. godine došao u Srbiju „po zadatku izdavačke kuće “Strahovaja pressa” redakcije časopisa “Morsko strahovanije”, gdje je izvršni direktor i dopisnik.

Cilj posete je, kako je kazao, reportaža o arhitektonskim spomenicima koji se nalaze u Srbiji. Popov u iskazu tvrdi da je “sasvim slučajno bio samo svedok susreta” Eduarda Šišmakova i nepoznatog muškarca.

Prema njegovom kazivanju, nije učestvovao u tom razgovoru, niti je poznavao čovjeka sa kojim je razgovarao njegov prijatelj Eduard.

Optuženi negira navode iz akta, tvrdeći da nema nikakve veze sa krivičnim delom.

Indikativno je da dvojica agenata ruske službe baš u oktobru posete Srbiju i nađu se u društvu Sinđelića, kome je bila poverena glavna operativa uloga za 16. oktobar, što je svedok saradnik i potvrdio.

Nakon što je došlo do “ćutanja administracije”, posle poternice Interpola Crna Gora, sada su iz Moskve iznenada, po principu međunarodne pravne pomoći, pristigli iskazi dvojice ruskih državljana koji se u Podgorici terete za planiranje i organizovanje terorističke akcije.

Premda prvooptuženi negiraju navode optužnice, iskazi Šišmakova (Širokova) i Popova suštinski predstavljaju značajan materijalni dokaz o upletenosti dvojice ruskih državljana u akciju koja je bila planirana u Crnoj Gori.

Pre svega: zvaničnim davanjem iskaza, koji će u Višem sudu biti zaveden kao jedan od ključnih dokaza koje prezentuje Specijalno tužilaštvo, ruske institucije su opovrgle prvobitne tvrdnje odbrane i pojedinih optuženih da osoba pod imenom Eduard Širokov ne postoji.

Sad je izvjesno da su Eduard Širokov, koji je razgovarao na Kalemegdanu sa Sašom Sinđelićem, i Eduard Šišmakov, proterani ruski ataše iz Poljske, ista ličnost koja je imala dva važeća, legalna ruska pasoša. O tome postoji obilje dokaza, fotografija sa Šišmakovog službovanja u Poljskoj i zvaničnih dokumenata o protjerivanju koje je dostavila poljska država.

Činjenica da jedan čovjek koristi dva legalno izdata pasoša je krunski dokaz da je reč o osobi koja se bavi “,operativnim bezbednosnim poslovima”.

Drugi ruski državljanin, Vladimir Popov, nije mijenjao identitet. Njegova priča o arheološkim istraživanjima teško da može biti uverljiva jer i o njegovom ranijem obaveštajnom angažmanu postoji niz dokaza koji su u Crnu Goru pristigli iz inostranstva.

Vladimir Popov je, kao agent ruske službe GRU, operaciju identičnu onoj koja je bila zamišljena u Crnoj Gori, već pokušao ljeta 2014. godine u Moldaviji. Tada je, u posljedni čas, napustio Moldaviju bežeći ispred specijalnih snaga te države. Kako onda poverovati da se Popov, dve godine kasnije, u Beogradu „slučajno srijeće“ sa Šišmakovim (Širokovim) i Sinđelićem na Kalemegdanu i da se, uglavnom raspravlja o ulozi četnika?!

Dakle: iako agenti GRU u iskazima negiraju vlastitu upletenost, zvanični dokument iz Moskve suštinski može biti značajan adut Specijalnog tužilaštva, jer potvrđuje podatke o kretanju aktera, organizovanju različitih grupa i međusobnim susretima, sve s ciljem izvođenja scenarija planiranog za 16. oktobar 2016. godine, nakon zatvaranja biračkih mesta.

 

Izvor: CdM