Evropska svemirska agencija (ESA) objavila je pre nekoliko dana da najnovija analiza podataka sa svemirske opservatorije SOHO ukazuje na to da se spoljni deo naše atmosfere proteže daleko izvan orbite Meseca.

Mesec se, prema tome, zapravo nalazi unutar naše atmosfere, geokorone, što je vrlo zanimljiva činjenica.

Geokorona je krajnji spoljni deo Zemljine atmosfere koji ima osobinu luminiscencije. Najbolje se može videti u ultraljubičastom svetlu, zbog raspršenja neutralnih atoma vodonika. I pre su naučnici znali da geokorona postoji i koje su njene odlike, ali nisu do sada uvideli da se proteže toliko duboko u svemir.

Naime, ona se prostire na udaljenosti dvostruko većoj nego što je ona između Zemlje i Meseca, odnosno proteže se 630.000 kilometara u svemir.

“Mesec zapravo plovi kroz Zemljinu atmosferu”, rekao je fizičar Igor Baliukin sa ruskog Instituta za svemirska istraživanja. “Toga nismo bili svesni sve dok nismo ‘pomerili prašinu’ s podataka koje je pre više od 20 godina prikupila opservatorija SOHO”, dodao je on.

Jedan od vrlo osetljivih senzora letelice SOHO, nazvan SWAN, beležio je tragove vodonika koji čine geokoronu i tako merio njenu tačnu rasprostranjenost unutar svemira.

Letelica SOHO mogla je našu geokoronu da posmatra samo u određeno doba godine, kada su i Zemlja i krajnji spoljašnji deo atmosfere bili u njenom vidokrugu. Naime, kod planeta koje imaju vodonik u atmosferi vodena para se češće vidi bliže njihovoj površini. To važi za Zemlju, Mars i Veneru.

“Ta činjenica je posebno zanimljiva ako se izvan našeg Sunčevog sistema traže planete s potencijalnim izvorima ili akumulacijama vode”, objasnio je astronom Žan Lup Berto, bivši vođa projekta SWAN.

“Kada su astronauti misije Apolo 16 1972. godine postavili prvi teleskop na Mesec i njime snimili očaravajuću fotografiju geokorone koja obavija Zemlju i koja snažno sjaji u ultraljubičastom svetlu, nisu znali da se i sami nalaze u spoljašnjim delovima te iste geokorone”, dodao je on.

Sunčeva svetlost reaguje s atomima vodonika kroz određenu talasnu dužinu ultraljubičastog svetla naziva Lajman-alfa, koju atomi mogu da apsorbuju i emituju. Budući da tu vrstu svetla apsorbuje Zemljina atmosfera, ona se može posmatrati samo iz svemira.

Zahvaljujući svom senzoru, SWAN je u geokoroni mogao selektivno da meri svetlost Lajman-alfa i tako otkrije stvarne razmere naše spoljne atmosfere.

Prema novom istraživanju, gde su naučnici proučavali nekoliko decenija stare podatke sa opservatorije SOHO, izgleda da Sunčeva svetlost sabija atome vodonika u geokoroni na dnevnoj strani Zemlje, ali proizvodi i područje veće gustine na noćnoj strani. Gušće dnevno područje još uvek je poprilično retko, sa samo 70 atoma vodonika po kubnom centimetru na udaljenosti od 60.000 kilometara iznad Zemljine površine, i sa oko 0,2 atoma na udaljenosti na kojoj se nalazi Mesec.

“Na Zemlji takvu gustinu ipak nazivamo vakuumom, tako da taj dodatni izvor vodonika ne bi bio dovoljan da olakša dalja svemirska istraživanja”, rekao je Igor Baliukin.

Naravno, mi ne možemo da dišemo u spoljašnjem delu naše atmosfere koji se proteže dalje od Meseca. Ne samo zbog male količine atoma vodonika, već i zbog nedostatka kiseonika.

Ono što je dodatno zanimljivo je činjenica kako izgleda da, uprkos svom našem napretku u svemirskim istraživanjima, nijedan čovek do sada nije napustio Zemljinu atmosferu.

Index.hr/Foto:Pixabay-Larisa-K