SARAJEVO – Šerefudinova ‘Bijela’ džamija u Visokom, rad arhitekte Zlatka Ugljena, uvrštena je među tri najlepša sakralna prostora u Evropi.

U vreme kada se sakralni prostor zloupotrebljava, a kulturno nasleđe urušava zbog nemara i nebrige jedan verski objekat uspeo je svojom minucioznom arhitekturom i dobro osmišljenim projektom svetliti kao putokaz svima onima koji se bave konfigurisanjem mesta za božiju službu.

Istorija Šerefudinove „Bijele“ džamije u Visokom identična je tolikim drugim sakralnim objektima islama u Bosni i Hercegovini i odnos prema njoj varirao je od potpune zapuštenosti do pridavanja neke vrste amaterske pažnje. Ali, ta je džamija imala sreću da je nakon stoleća devastacija bila obnovljena daleke 1980. godine po originalnom arhitektonskom projektu Zlatka Ugljena.

Za svoj je rad Ugljen 1983. godine dobio prestižnu međunarodnu nagradu “Aga Khan”, a gotovo dve decenije kasnije džamija je uvrštena među tri najbolje dizajnirana sakralna prostora u Evropi čime je odata počast nastojanju projektanta da preobrazi tradicionalne islamske arhitekstonske elemente u jednom postmoderno osmišljenom objektu.

Prepoznatljivi pečat Zlatka Ugljena

Profesorica islamske kulture i civilizacije Amila Buturović Ugljenov rad ocenila je kao jedinstven ponajviše zbog jasno vidljivog arhitektonskog eklekticizma koji nedvosmisleno odražava autorovu potebu da jezikom vizuelnog – graditeljskog medija ispolji temeljna shvatanja islama.

„U pitanju je jedan vrstan objekat koji je zaslužio prestižnu nagradu zbog svoje iznimnosti na nekoliko načina: odraz je ekletktičnih arhitektonskih stilova sa vidljivim pečatom Ugljenovog rada; kao džamija objekat je poseban jer predstavlja prekid sa tradicionalnim i klasičnim stilom na našim područjima; ima izuzetno suptilnu, drugačiju i smjelu simboličnu vezu sa islamskim učenjem i tako predstavlja istovremeno odraz islamskog univerzalizma ali i bosanskog partikularizma“.

Zlatko Ugljen bio je čovek izuzetne sposobnosti vizuelizacije prostora, kaže profesor istorije umetnosti iz Sarajeva Senadin Musabegović ističući kako je Ugljenov projekat ilustracija jednog stila u kome se jasno vidi da autor nije dozvolio ni tradicionalnim niti modernim elementima da izbiju u prvi plan.

„Rekao bih da je jedan od retkih umetnika koji je mislio precizno i temeljito kontekst između tradicionalnog i modernog je Zlatko Ugljen, jer je znao kroz moderne intervencije i da otvori tradiciju i da je otvori na novi način. Ne možemo reći da je samo sledio tradiciju i da je samo sledio modernu nego ih je poimao u svim njihovim kompleksnostima i tražio je svoj vlastiti originalni umetnički izraz“.

Važnost Ugljenovog rada još je veća uzmemo li u obzir da živimo u vremenu kada se sakralni prostori u pravilu zloupotrebljavaju, a jedan od načina korištenja takvih mesta u novim ideološkim i političkim kontekstima jeste i menjanje prvobitnih i originalnih „gabarita“, pojašnjava dalje Musabegović.

Zloupotrebe sakralnog prostora

„Smatram da ovo što se dešavalo u posleratnim rekonstrukcijama samih sakralnih objekata često je bilo korišteno u političke svrhe. Naime često su objekti i dobivali veće dimenzije nego su imali pre i time se nastojala izraziti nacionalna većina i dominacija nad drugim. Sakralni objekti su dobivali drugu funkciju, a ne onu pomiriteljsku sa svetom i sa Bogom – nego da budu u svrsi zaštite nacionalnog identiteta. Pri tome se nisu poštovali ni estetski ni kulturološki ni tradicionalni okviri i konteksti. To je bio jedan nevidljivi rat sa samim sakralnim objektima gde se obeležavala tzv. naša teritorija“.

I profesorica Buturović smatra da se u posleratnoj Bosni i Hercegovini mnogo manipulisalo sakralnim prostorima i da društvo danas više nije sigurno kakav odnos da uspostavlja sa graditeljskim kulturnim nasleđem. To neprekidno stvaranje nedoumica proizvelo je stanje u kojem vlada nesigurnost koja se najbolje ogleda u strahu da se uspostavi jedan koherentan stav prema istorijskom nasleđu. Dodatni problem je i nepostojanje razvijenih institucija kojima bi primarni zadatak bio zaštita kulturno – istorijskog naslijeđa.

„Naše društvo je nekako rastrgano između obnove nasleđa koje je narušeno, i u nekim slučajevima potpuno uništeno u toku rata, i željom da se uključi u rapidne tokove globalizacije i liberalne ekonomije po kojoj mnoga značajna istorijska mesta postaju meta privatnih ambicija i kapitala, ne samo domaćeg nego i inostranog. Jako je teško pronaći zlatnu sredinu pošto, između mnogih drugih posleratnih problema, nemamo sazrelu i ujednačenu viziju, na institucionalan način, o tome šta predstavlja naše kulturno nasleđe i kako da ga sačuvamo. Imamo mnogo stručnjaka, ali na žalost ne dovoljno snažnih ustanova kojima je prioritet kuturna baština a ne finansijska dobit“.

Pored toga, objašnjava dalje Buturović, problem je i jako izražena zloupotreba sakralnog prostora koji se ispoljava u rasponu od nerazumevanja šta takav prostor uopše predstavlja u savremenim društvenim okvirima do namjernih političko – ideoloških zloupotreba.

Izazov za buduće generacije

„Nekada je u pitanju nemar kao i nedefinisan pojam sakralnog prostora, a nekada čista zloupotreba. Uz sve to postoji i opšta promena društvenih nazora i potreba, koja je neminovna posledica globalnih tokova. To je slučaj u celoj BiH. S druge strane, Vijećnica, koja je uništena u toku rata jer je predstavljala simbol kulture i znanja, je obnovljena vrlo raskošno, ali njena funkcija je sada potpuno drugačija. Stari Most, koji je isto tako obnovljen, nastavio je svoju prvobitnu funkciju ali i stekao novu važnost kao međunarodni simbol borbe protiv nasilja i mržnje. Stećak je dobio UNESCOv status svetske baštine. Znači, promene su višeslojne i one dakako utiču na odnos prema sakralnom prostoru. Ne možemo zamrznuti taj prostor vremenu, ali da ne bi izgubili kontrolu nad stihijom ovih promena moramo stvoriti jasniju viziju o tome šta je sakralan prostor u našem shvatanju, šta nam on istorijski i kulturološki predstavlja, i kako se može osmišljeno zaštititi kako bi buduće generacije prihvatile i očuvale njegovu vrednost za BiH“.

Posleratno vreme donelo je niz problema s kojima se bosanskohercegovačko društvo teško nosi, a jedan od njih je i odnos prema kulturno – istorijskom nasleđu koje je u svojoj funkcionalnoj biti sakralno osmišljen prostor. Mnoge nepotrebne intervencije na objektima kojima su se menjale dimenzije, zatim zahtevi stranih investitora da se otklone neki ukrasni detalji ili jednostavno nepostojanje volje i finansijskih sredstava da se, u ratu porušeni, sakralni prostori obnove jasno govore u kakvom se duhovnom rasulu društvo nalazi.

Stoga je podsećanje na jedan izuzetan arhitektonsko – građevinski zahvat i njegovog dizajnera osnov na kome se može graditi pozitivna svest prema kulturno – istorijskom nasleđu. A činjenica da je jedna džamija u Bosni proglašena najljepšim sakralnim prostorom u Evropi imponuje i obavezuje da se prema kulturnom naslijeđu odnosimo s više poštovanja.


Za Al Jazeera piše Jasmin Agić