Sagovornici indeksonline o problemima terorizma i nasilju u BiH
Ako bi davali neku opću definiciju stranih terorističkih boraca, onda bi se ona odnosila na sve one, kojima se nedvojbeno može dokazati da su se priključili terorističkoj organizaciji koja djeluje izvan teritorije zemlje njihovog porijekla u cilju vršenja oružanoh ili nekog drugog nasilja radi postizanja političkih, ideoloških ili drugih ciljeva. Ova definicija se donekle razlikuje od UN-ove, jer uvodi “nedvojbenost” kao preduvjet da se neko tretira stranim terorističkim borcem, ocenjuje za naš portal Sead Turčalo, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, odgovarajući na pitanje o tome šta su strani teroristički borci, zašto je taj fenomen UN morao da definiše 2014. godine.
Kako dodaje, moguće objašnjenje razloga zbog kojih je 2014. godine ovaj fenomen po prvi put definiran od strane UN-a, iako je u prethodnim decenijama sama organizacija označila 30 grupacija kao terorističke, leži u činjenici da je početkom te godine po prvi put jedna teroristička organizacija počela da se transformira u kvazi državu.
– Osim toga, tzv. Islamska država je počela privlačiti mnoštvo ljudi iz različitih dijelova svijeta, uključujući i Zapad, što je po broju osoba koje su se priključivale toj teritorijaliziranoj terorističkoj organizaciji predstavljalo potpuno nov fenomen. Istovremeno, niti u jednoj državi fenomen FTF nije bio definiran niti je odlazak na strana ratišta ili pridruživanje terorističkim organizacijama izvan država porijekla bilo tretirano u krivičnim zakonima. Sve ovo je po mom mišljenju nametnulo potrebu da se definira i fenomen FTF, a slijedom toga i kriminalizira priključivanje terorističkim organizacijama izvan zemlje porijekla – ističe Sead Turčalo za naš portal.
Smatram da u ovom trenutku, ističe naš sagovornik, nema straha od stranih terorističkih boraca, obzirom da od 2016.godine nema zabilježenih slučajeva odlazaka na ratište u Siriju i Irak.
– Ovdje bi naglasio da sam naziv strani teroristički borac kroz odrednicu teroristički sužava prostor za krivični progon osoba koji su strani boric u onim zemljama gdje sam odlazak na strana ratišta nije kriminaliziran. To se posebno zorno pokazuje na slučaju stranih boraca iz naše regije koji su se priključivali paravojnim formacijama na ukrajinskom ratištu. Zbog činjenice da te formacije nisu od strane UN-a proglašene terorističkim ni osobe koje su odlazile na ta ratišta nisu tretirane kao strani teroristički borci iako su u suštini pristupali tim formacijama u cilju vršenja oružanog ili nekog drugog nasilja radi postizanja političkih, ideoloških ili drugih ciljeva – odgovara Sead Turčalo na naše pitanje o tome ima li na Balkanu straha od stranih terorističkih boraca, kao da li se ovo isključivo odnosi na Siriju ili i na druga ratišta, pogotovo u vezi sa situacijom u BiH.
Neophodna i penalna i postpenalna dimenzija procesa
Prema njegovim rečima, postupak prema stranim terorističkim borcima mora uključivati dvije dimenzije penalnu i postpenalnu.
– Neophodno ih je procesuirati, tokom boravka u zatvorima uključiti u prvom redu u programe koje bi ja označio kao deekstremizaciju, obzirom da smatram da programi deradikalizacije kod osoba koje su svoje radikalne ideje bile spremne implementirati nasilnim putem mogu biti tek druga faza tretmana. Nakon toga neophodan je postpenalni program, koji bi omogućio integraciju takvih osoba u zajednicu – zaključuje Sead Turčalo.
Prema rečima Srđana Puhalo, publiciste i analitičara iz Banjaluke, država mora da prihvati svoje građane bez obzira što su se oni oglušili o njena upozorenja i ogriješili o njene zakone.
– Kada govorimo o povratnicima sa stranih ratišta moramo voditi računa da tu imamo dvije kategorije ljudi, prva grupa su muškarci koji najčešće sa aerodroma odlaze u pritvor gdje čekaju suđenje, a s druge strane su žene i djeca, koja se najčešće nisu ogriješila o zakon. Kao što sam kazao ranije, borci najčešće završavaju na sudu, gdje budu osuđeni na određenu kaznu i na taj način se nedoumice oko njih prolongiraju na neko vrijeme, s druge strane država ima ozbiljan izazov sa ženama i djecom koje treba integrisati u društvo – istuče Puhalo za naš portal.
Najveća greška je te ljude prepustiti samo bezbjedonosnim službama i policiji
Problemi su mnogobrojni, dodaje on, od identifikacije i dobijanja dokumenata, preko smještaja u porodice ili mimo njih, preko njihovog fukcionisanja u zajednici, što podrzumeva nalaženje posla, prihvatanje od strane porodice, zajednice u kojoj žive, učenje jezika djece, ulazak u školski sistem i sl.
– Ovo je veliki izazov i za mnogo sređenije države od naših na Balkanu i nisam siguran da imamo pravi odgovor na sve to ili barem da ozbiljno prihvatamo taj izazov. U svakom slučaju, ti ljudi trebaju pomoć države, sistemski i sistematski, a to znači jedan pošten odnos prema njima, ali nisam sigran da to mogu dobiti. To nije proces koji traje mjesec ili tri mjeseca, on će trajati godina, samo nisam siguran da su toga svjesne naše vlasti. Najveća greška je te ljude prepustiti samo bezbjedonosnim službama i policiji – smatra Puhalo.
Upitan kakva je u BiH, sagovornik našeg portala kaže da je Bosna, zajedno sa Kosovom, pod lupom svih i zemalja u regionu, ali i EU i drugih.
– Tu je najveći broj povratnika i koliko ja znam tek treba najveći broj ljudi da se vrate iz inostranstva. O tome se sada mnogo ne priča i piše. Teško je reći koliki je strah, jer to nije sada top tema. Imajući u vidu kako funkcioniše BiH možemo očekivati politizaciju svega toga zarad dnevne politike i guranje pod tepih tog problema – zaključuje Srđan Puhalo.
Snežana Ćongradin/Radoslav Stanojevič
Tekst je deo istraživačkog rada u okviru projekta „Efikasni mehanizmi reagovanja i doprinos pristupu razumevanja fenomena stranih terorističkih boraca“, koji realizuje Akademska inicijativa „Forum 10“ uz podršku Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
