Kada dete ima zdravstvenih problema poput temperature,kašlja,vidljivih povreda,roditelji reaguju tako što dete odvedu kod lekara jer takve bolesti lako prepoznaju. Međutim, ima bolesti kod dece koje roditelji ne mogu ni naslutiti,a tek ne mogu prepoznati.Radi se o narušenom mentalnom zdravlju.

Istraživanja govore da bar jedno od petoro dece ima ima neki oblik poremećaja u ponašanju,te emocionalni poremećaj.Ovakve poremećaje teško roditelji odmah mogu da prepoznaju,ali i ako prepoznaju,teško da znaju kako da odmah reaguju i na koji način.

Bilo da je maltretirano psihički ili fizički,dete teško govori o tome,a to itekako može uticati na njegovo mentalno zdravlje,a nekad i dovesti do samoubistva. Podsetimo na slučaj iz aprila meseca koji se dogodio u Novom Pazaru,a koji je uzburkao sve građane,kada se na društvenim mrežama pojavio snimak na kome se vidi da roditelji jednog deteta maltretiraju devojčicu koja je poicepala jaknu nihovom sinu. Oni su fizički napali tu maloletnu devojčicu,te upućivali razne uvrede na njen račun.

Isto tako,na društvenim mrežama se pojavio snimak na kome se vidi da grupa đaka maltretira jednog učenika koji u tom trenutku doživljava epileptični napad.U toku tuče čula su se i navijanja a da pri tom niko nije prišao da spreči tuču ili pozove nadležne.

“U školama se intenzivno vrši prevencija nasilja i edukacije učenika na temu nasilja kroz radionice,teme na odeljenjskim zajednicama,razgovorima od strane Pedagoško-psihološke službe,razna usavršavanja, vršnjačke edukacije,formiranjem vršnjačkih timova, saradnjom sa roditeljima, organizacijama, službama i sl. Ipak, pored svog tog napora,dogodi se da prorade hormoni,nadvlada uticaj okoline i društva,raznih medija, interneta,društvenih mreža,na kojima je nasilje uobičajena pojava- i nasilje se desi”,kaže pedagoški savetnik Nebojša Samčević.

“Najvažnije je brzo reagovati”,dodaje Samčević i objašnjava da odmah treba smiriti situaciju,razgovarati sa akterima,pozvati roditelje,a u slučaju fizičkog nasilja trećeg stepena-obavestiti školske policajce,Centar za Socijalni rad,i u roku od 24 sata i Ministarstvo prosvete.U ovim aktivnostima učestvuju svi zaposleni,predmetni nastavnici, odeljenjske starešine,Tim za zaštitu dece i učenika od nasilja,zlostavljanja i zanemarivanja,Pedagoško-psihološka služba,odabrani predstavnici Učeničkog parlamenta te vršnjački edukatori.


Kako da roditelji prepoznaju da njihovo dete trpi nasilje?

U većini slučajeva,dete je razdražljivo,izostaje komunikacija,pravi veliki broj izostanaka,zatvara se ,,u sebe“, popušta u učenju,ne zanimaju ga izlasci,ne odgovara na pozive i poruke,vraća se kući sa modricama i podlivima.”Ako primetite neki od ovih indikatora,obavezno pokušajte da razgovarate sa detetom,obratite se odeljenjskom starešini ili organima škole,a mi,nakon razgovora sa učesnicima nasilja,procenjujemo dalje korake i obaveštavamo nadležne”,dodaje pedagoški savetnik Nebojša Samčević.I stiče i to da mnogi roditelji zanemaruju ove simptome i misle da će se sve rešiti samo od sebe. Svaki vid nasilja ostavlja trajne posledice na psihu deteta.
Samčević kaže da je uloga škole u sprečevanju i identifikovanju nasilja ogromna.

“Mi reagujemo u skladu sa Protokolom i pravilnikom o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja.Škola je,ne samo obrazovna, već i vaspitna ustanova.Nasilje je tema o kojoj treba govoriti na svakom času,osuđivati nasilje i ohrabriti žrtve nasilja da isto i prijave.Najvažnije je prepoznati i preventivno delovati na nasilje. Potrebno je češće komunicirati sa roditeljima.Neke od metoda koje se pokazuju uspešnim u prevenciji nasilja su radionice na temu nenasilne komunikacije,na koje obavezno treba uključiti roditelje,pojačan vaspitni rad, preduzimanje mera po zakonu,društveno-humanitarni rad, podsticanje dece na razne volonterske,humanitarne i sportske aktivnosti, sekcije, takmičenja i slično”, kazao je Samčević.

“Takođe, važno je sarađivati sa stručnim službama, organizacijama,nevladinim sektorom,opštinskim organima, Kancelarijom za mlade,ali i sa školama međusobno radi razmene iskustava.Naš zajednički cilj je zdravo i srećno dete,fokusirano na znanje i druženje,dete koje raste i razvija se u podsticajnoj i mirnoj sredini”,naglašava pedagoski savetnik Nebojša Samčević.

O promenama u ponašanju kod dece,o tome kako da roditelji to prepoznaju,kada i od koga da potraže pomoć,psiholog Milena Mutavdžić kaže se se na sve to mora ozbiljno obratiti pažnja. Ona kreće prvenstveno od vršnjačkog nasilja,kojeg,na žalost,u poslednje vreme ima u velikoj meri.

“Izrazom „vršnjačko nasilje“ (eng. peer violence, bullying) označava se nasilno ponašanje koje neko dete ili grupa dece primenjuje prema drugom detetu sa namerom da se tom detetu nanese bol,strah,sramota i poniženje,jednom rečju da mu se nanese patnja.Pri tome, nasilno ponašanje se ne odnosi samo na fizičko,već i na verbalno i socijalno nasilje.Bez obzira na termin koji se koristi,suština pojave jeste da u činu nasilja uvek postoji nesrazmera moći između onoga koji čini i onoga koji trpi nasilje”,kaže Milena Mutavdžić”.

“Pojedinac ili grupa koja čini nasilje je uvek u poziciji moći i tu moć zloupotrebljava da bi drugome nanela bol i patnju. Kod najvećeg broja dece koji su izloženi vršnjačkom nasilju postoje vidljive promene u funkcionisanju deteta koje je neophodno uočiti na vreme.Te promene mogu biti promene u ponašanju, emocionalne promene i fizičke promene”,dodaje psiholog Milena Mutavdžić.

Navela je i neke od simptoma koji mogu ukazati na izloženost vršnjačkom nasilju:

– vidljivi ožiljci, modrice i drugi znakovi nasilja na telu deteta,
– poremećaj pažnje, dete je odsutno i često zamišljeno,
– dete naglo popušta sa uspehom
– strah od samoće, dete izbegava da ostane samo,
– povučenost i nesigurnost, izbegavanje društva,
– gubitak motivacije za pohađanje škole, odbija da ide u školu ili beži sa časova
– problemi sa snom (previše spava ili ne sme da zaspi),
– problem sa apetitom (izbegavanje hrane ili prejedanje),
– česte somatske tegobe (glavobolja, bolovi u stomaku, teško disanje) iako je dete fiziki zdravo.
Posebno alarmantni znaci su povrede, znaci samopovređivanja i suicidne misli i ideje kod deteta.

“Kao što se može primetiti navedeni znakovi su uopšteni i svaki od njih pojedinačno može ukazivati i na druge problem. Prisustvo više navedenih znakova, ili svakog drugog znaka koji ukazuje na nagle promene u funkcionisanju deteta zahteva reagovanje odraslih (roditelja/staratelja, nastavnika i stručnjaka)”,navodi Milena Mutavdžič.

Na pitanje kakva su deca koja vrše nasilje, Mutavdžićeva opisuje da deca koja vrše nasilja najčešće imaju pozitivan stav prema nasilju i rešavanju konflikata na taj način. Takav stav može biti posledica učenja po modelu – u okviru porodice ili socijalnog okruženja u kojem dete odrasta ili posledica iskustva pretrpljenog nasilja u porodici i/ili u vršnjačkoj grupi. Mnoga istraživanja pokazuju da je veliki broj počionioca nasilja u nekom trenutku svog života (najčešće u detinjstvu) bilo izloženo nasilju. Izloženost nasilju i modeliranje istog su samo neki od razloga nasilnog ponašanja, deca sa nasilničkim ponašanjem nisu nužno ni žrtve porodičnog nasilja, roditelji nisu nužno modeli koji kod dece izazivaju ovakvo ponašanje – to mogu biti i neki drugi odrasli iz njihovog okruženja ili čak drugi vršnjaci koji imaju nasilničko ponašanje. U nekim slučajevima nasilje je reakcija na osećaj frustracije i nezadovoljstva samim sobom te se iz negativnog osećaja prema sebi ta negativna osećanja projektuje na osobe iz okruženja.


Ko su deca žrtve nasilja?

Ne postoji jasan profil deteta izloženog vršnjačkom nasilju. Ono što je primećeno je to da je takvo dete uglavnom tiho i povučeno ili po nečemu drugačije od svojih vršnjaka (npr. može biti talentovano za sport, umetnost, jako uspešno u školi; može imati drugačije navike; može imati smešno prezime ili biti nespretno; može biti i krupno i snažno ali miroljubivo).


Kako reagovati?

Pre svega svojim ponašanjem moramo dati detetu do znanja da nam se može obratiti za pomoć i podršku u svakom trenutku.Neophodno je da pažljivo slušamo njihove probleme i ne minimiziramo iste. Deca se od najranijeg uzrasta trebaju učiti pozitivnom ponašanju, veštinama komuniciranja i iskazivanja svojih osećanja. “Bitno je da posmatramo ponašanje deteta kroz različite životne faze i vodimo računa o promenama u istom. U slučaju izloženosti vršnjačkom nasilju najbitniji je osećaj sigurnosti koji deca dobiju od roditelja, nastavnika i okoline”,kazala je psiholog Milena Mutavdžič.
Na mnoga pitanja građana koji imaju neki psihički problem,ili njihovo dete,a o kome nerado pričaju,anonimno su postavljali pitanja na koje im je odgovorio neuropsihijatar dr Amir Kajkuš.


Kako prepoznati da dete nije u redu?

Promene u ponašanju,u kritičnom periodu,a to je adolescentno doba,ispoljavaju se tako što recimo dete ne radi neke rutinske stvari koje je pre radilo.U kom smislu?Primećuje se agresivno ponašanje,brzo reagovanje,odlazak na spavanje u ranim jutarnjim satima,ustajanje u popodnevnim,itd.Roditelji to često zanemaruju i pripisuju odrastanju,ne shvate da im dete ne ide u školu pa kada shvate,odlazeći u školu,vide da im dete ima mnogo izostanaka.To su neki alarmi koji pokazuju da se sa detetom nešto neobično dešava.U poslenje vreme na ulicama imamo dosta droge,psihoaktivnih supstanci koje su nazaćost lako dostupne,i onda deca koja nemaju iskusta,iz radoznalosti probaju nešto od toga.U suštini,promena ponašanja kod dece je ključna stvar,promena redovnog dnevnog funkcionisanja,a agresivno ponašanje ide u okviru toga pa deca očigledno nisu svesna posledica kada naprave nešto loše i to bude razlog i za vršnjačko nasilje zato što u ranijem periodu nisu na vreme sankcionisana.
Da li smem da koristim terapiju na svoju ruku?
Terapija na svoju ruku se nikada ne savetuje jer onda bi svi ljudi bili lekari.Antidepresive ne treba uzimati čak ni na savet apotekara koji ih vrlo često daju provizorno i usput.Postoje neke stavri koje se zovu lekarski pregled i lekar odlučuje sta nekom odgovara.Zavisnost od antidepresiva po medicinskim standardima ne postoji,mada novi lekovi iz grupe antidepresiva pokazuju da kada se prekine njihova upotreba oseća se njihov nedostatak i to se smatra da postoje neke karakteristike stavranja zavisnosti ,ali u suštini,osnovno načelo je da ne postoji zavisnost.


Kako potražiti pomoć psihijatra?

Pomoć psihijatra treba potražiti na način koji je najbliži čoveku.Uvek imamo izgovor da nas je sramota da idemo kod psihijatra da nas neko ne bi tamo video,ali ima načina i mehanizama trženja pomoći preko raznih besplatnih servisa,pomošpsihologa,psihijatra koje pruđaju bolnice psihijatrije koje u Srbiji rade,ali suština stvari je da dok se ne suočimo sa problemom i ne uvidimo da problem postoji,nećemo početi ni da ih rešavamo.Prihvatanje problema je jedan od mehanizama,a onda početak rešavanja.Poricanje problema je najgori način.


Kako da znam da li sam mentalno zdrav?

Mentalno zdravlje,ili opšte zdravlje ne podrazumeva samo odsustvo neke bolesti.Mentalno zdravlje je kada imamo u suštini adekvatno ponašanje,adekvatno raspoloženje,i nema prave definicije,nije to recept za tortu pa da je pravimo po meri.Mentalno zdravlje je kada osoba ima prave navike,redovno i dobro spava,ne ostaju do kasno budni,izbegava negativne stvari u životu,u smislu konzumiranja alkohola,cigareta,ima naviku da se bavi nekim sportom,vodi računa o svom zdravlju i životu.Opet da pojasnim do kraja,sve ovo navedeno nije znak da je osoba mentalno jaka,jer mentalno jaka osoba i mentalno zdrava osoba nije isto.U suštini,po nekoj definiciji,mentalno zdrave osobe su one osobe koje koje funkcionišu bez psihijatrijske terapije i jednostavno završavaju redovno sve svoje obaveze i poslove,i finkcionišu i na porodičnom i profesionalnom planu kako treba.

Projekat “Briga o zdravlju nije sramota već potreba”, koji realizuje Udruženje građana Lokal medija plan iz Novog Pazara, sufinansiran iz budžeta Republike Srbije- Ministarstva kulture i
informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju
stavove organa koji je dodelio sredstva.