Ljajić je političar koji je odavno prihvatio da ne govori ono što narod želi da čuje. Sandžak nije nezavisna država; Beograd neće voditi politiku po željama Novog Pazara; vlast u Srbiji biraju građani cijele Srbije. Iz toga se može izvesti rezignacija, a može se izvesti politika: gdje pregovarati, šta tražiti, šta graditi i koju cijenu ne pristati platiti.
Bošnjački političari vode glupe, dosadne, neinventivne, predvidljive, samodopadne i nepodnošljive kampanje. Rečenica zvuči tačno sve dok se ne doda ono što joj nedostaje: u Bosni i Hercegovini.
Rasim Ljajić u Srbiji vodi kampanju liste „Rasim Ljajić – Ljudski (SDP – CDP)“ koja toj generalizaciji kvari komfor.
Komunikolozi u Srbiji su fascinirani i kažu da je to najbolja politička kampanja u Srbiji.
Rasim Ljajić na pozornici djeluje kao da se pripremao za nastup uz njujorškog gradonačelnika Zohrana Kwamea Mamdanija: moderan, racionalan, vremenski ekonomičan.
Jasno je: Ljajić je slab Bošnjak i uzori mu nisu kandidati iz reda bošnjačkog naroda za Predsjedništvo BiH.
Denis Bećirović kao istoričar zna da nema dobrog govora bez sat vremena. Odbija da se prilagodi diktatu banalnosti i pravi prvu pauzu na 18. strani. Dobio je uvjerenje od stranačkih podružnica da će se vrata sale zaključati prije početka referata.
Bakir Izetbegović danas je u Sarajevu primio Usamea Zukorlića, pa je Ljajić ostao uskraćen za savjet.
A mogao mu je mlađi Izetbegović reći da politiku shvata preozbiljno. Koga briga šta se kaže? To ljudi zaborave dok čekaju taksi za kuću.
Bilo bi lako pripisati Ljajićev nastup sposobnom režiseru kampanje. To je objašnjenje privlačno političarima koji vjeruju da se savremenost može naručiti kod agencije, zajedno s rasvjetom i snimkom za društvene mreže.
Zovi Ratka Mačeka.
Ali nije tako. Kampanja je samo prezentacija politike koju vodite.
Ali nastup je najmanje zanimljiv dio njegove kampanje. Zanimljivije je ono što mu omogućava da govori bez zaklanjanja iza velikih riječi.
Ljajić je političar koji je odavno prihvatio da ne govori ono što narod želi da čuje. Sandžak nije nezavisna država; Beograd neće voditi politiku po željama Novog Pazara; vlast u Srbiji biraju građani cijele Srbije. Iz toga se može izvesti rezignacija, a može se izvesti politika: gdje pregovarati, šta tražiti, šta graditi i koju cijenu ne pristati platiti. Ali upravo se tu nalazi ozbiljno političko pitanje. U Bosni i Hercegovini taj se razgovor obično preskoči i zamijeni nadmetanjem u osjećanjima.
Novi Pazar je konzervativna sredina u kojoj progresivna politika ne pobjeđuje samim tim što sebe proglasi progresivnom. Ljajić tamo opstaje decenijama ne nudeći biračima fantaziju da se ograničenja mogu ukinuti govorom. Pokazuje im šta je uspio dobiti unutar njih.
Nema autonomije, ima modernih bolnica, sportskih centara i gradova, a u njima Bošnjaka.
Sada su ta ograničenja još surovija. Rusija vodi rat protiv Ukrajine. Izrael vrši genocid u Gazi. Krajnja desnica više nije njemačka margina, a britanski Reform UK dijeli vrh anketa sa strankama koje su donedavno smatrane jedinim mogućim nosiocima vlasti. U Srbiji se ministri pojavljuju na sahrani čovjeka osuđenog za genocid. Bošnjački političar koji u takvoj državi obeća lagodnu budućnost vrijeđa inteligenciju svojih birača. Onaj koji im kaže kakva je država u kojoj žive preuzima rizik da će ga pitati šta je, uprkos svemu, za njih uradio.
To je rizik koji mnogi političari u Sarajevu uspješno izbjegavaju. Šta je prioritet? Kojim novcem? Koja će se odluka donijeti i ko će zbog nje biti nezadovoljan? Koliko će trajati? Šta se neće moći ostvariti? Odgovori na ta pitanja pokvarili bi poneki svečani govor, ali bi prvi put omogućili biračima da prepoznaju politiku.
Zato je poređenje s Ljajićem neugodno. Ne zato što je njegova politika uzor koji treba prepisati, nego zato što pokazuje da se političar može izložiti stvarnosti i zatim o njoj govoriti razumljivim jezikom, a da ne laže. Njegova kampanja nije bijeg iz proteklih decenija njegove politike. Ona je nastavak iste.
Sarajevske stranke taj ispit pokušavaju položiti tako što u posljednjih mjesec dana zaposle nove ljude da im napišu ono što same nisu uspjele misliti prethodne četiri godine. Onda govore dugo. Prazninu je, uostalom, najteže sakriti kratkim govorom.
Jedan sarajevski akademik mi nedavno reče: „Bošnjaci su nesretan narod: njihov najpametniji i najbolji političar ne živi u BiH.“
Bošnjacima bi ipak pomoglo da shvate razliku između filozofije i politike. Hegel je mogao raspravljati o tome jesu li čisti bitak i čisto ništa isto. Birači u Bosni i Hercegovini nemaju taj luksuz: političko ništa uvijek proizvodi sasvim stvarne posljedice.
Amer Bahtijar za tacno.net
